Nova Istra

85 Zdravko ZIMA SUVREMENA KNJIŽEVNOST svega nema nikakve sumnje. Kamera je njen instrument, žalobna violina kojom po- svaja svijet osuđen na propast. Na Festivalu svjetske književnosti gostovali su Teofil Pančić i Miljenko Jergović. Djelovali su kao uigran teniski tandem, a takvu asocijaciju provocira Marin Čilić koji se nezadrživom i teško predvidljivom serijom približava prvom Grand Slamu u njujorškom Flushing Meadowsu . I kao što dobru maneštru može pokvariti loš začin, tako i odličnu književnu večer može pokvariti jedan bedak. Kakav aperçu ! Taman kad su citirana dvojica raspoložila publiku, uslijedilo je pitanje: kojimVi to jezikom govorite, Pančiću? Našim, lakonski je odvratio sumnjivi gost. Budući da su u festi- valskom programu osim domaćeg Jergovića i inozemnog Pančića sudjelovali i drugi domaći i inozemni pisci, u mnogim prilikama posjetioci su rabili slušalice, slijedeći simultani prijevod s engleskog, španjolskog, talijanskog i drugih jezika. Pitalac koji se obratio Pančiću nije koristio slušalice, što će reći da ga je razumio bez ikakve po- moći te da i sâm govori tim istim ako ne i našim jezikom. Ali ipak nije mogao izdr- žati, a da ne čuje odgovor kojim bi udovoljio svojoj pameti, svedenoj na alarmantno važne razlike između hrvatskog i srpskog varijeteta. Naravno, dotičnom se fućka za činjenicu da su mali jezici u evidentnom uzmaku pred najezdom globalizacije i velikih jezika, engleskog ponajprije. Ne zanima ga koliko je tko upućen u gramatiku, pravopis, semantiku, zna li što je palatalizacija i deklinacija, zanima ga isključivo da li taj što mu se obraća muti čiste vode posvećenog hrvatskog bazena. Ako koristi anglizme, germanizme, latinizme, to se još može podnijeti. Najgore je ako mu se omakne srbizam ili ono što Pančićev korektor pod srbizmom podrazumijeva. Što je to ako nije naš dragi i davno udomaćeni šovinizam? Svaki jezik ima pravila koja treba respektirati. Ponajprije ih trebaju respektirati pisci. Ali tko neku riječ ili izraz tretira kao govno koje je nekim slučajem upalo u slasnu goveđu juhu, taj nema veze s jezikom nego s ideologijom. I to najgorom. Pred onim pitačem Pančić se valjda trebao opravdavati ili objašnjavati da je formativne godine proveo u Zagrebu, u na- selju Travno, iako se rodio u Skopju i premda danas živi u Zemunu i Novom Sadu. Trebao je valjda ispričati zato što je Zagreb dio njegove biografije, i njegove kulture, braneći tako pravo da svoj barbarski jezik zakiti ponekim kroatizmom. O takvim i sličnim zavrzlamama, izgubljenim u maglama nacionalističkih mistifikacija, u nove- li Apatrid duhovito se izjasnio Danilo Kiš: Vi biste hteli, gospodo, da vam pokažem svoju rodnu kuću? Ali moja se majka porodila u bolnici u Fijumi, i ta je bolnica već sru- šena. Nećete uspeti da stavite ploču na moj dom, jer je i on valjda srušen. Ili biste morali staviti tri-četiri ploče sa mojim imenom: u raznim gradovima i raznim državama, ali ni tu vam ne bih mogao pomoći, jer ne znam koja je bila moja rodna kuća, ne sećam se više gde sam živeo u detinjstvu, jedva znam na kojem sam jeziku govorio . Principom spojenih posuda, citiranje jednog iznimnog pisca, kakav je Kiš, vodi