Nova Istra

84 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Zdravko ZIMA Cercas, Bora Ćosić i Vlaho Bogišić. Cercas je sveučilišni profesor, objavio je desetak naslova, a romanom Salaminski vojnici probio je granice konvencionalnog književ- nog tržišta. U Zagrebu je upravo tiskan njegov roman Anatomija jedne pobune , u kojem beletrizira pokušaj državnog udara u Španjolskoj 23. veljače 1981. godine. Roman je u Španjolskoj prodan u 250 tisuća primjeraka. Urednik zagrebačkog iz- danja Seid Serdarević bit će zadovoljan ako proda 250 kopija. Cercas objašnjava da njegovi zemljaci građanski rat tretiraju kao nacionalni sport. Ne bi se reklo da smo i mi daleko od toga. Zanimljiva večer s blagoglagoljivim gostima, u kojoj je najprovo- kativnije djelovao Vlaho Bogišić. Nedjelja, 7. rujna S Alenkom obilazim izložbu Marije Braut u Umjetničkom paviljonu. Od stotinjak eksponata, 80 ih je izloženo prvi put. Fotografije datiraju iz šezdesetih i sedamde- setih godina 20. stoljeća, kad su se rađali mostovi, neboderi, hoteli i drugi vitalni dijelovi grada. Za razliku od moje malenkosti, Marija ne dijeli Zagreb na stari i novi ili purgerski i prekosavski. Nemam ništa protiv Španskog i Zapruđa, ali moj Zagreb odvajkada je reduciran na prostor između Britanskog i Kvaternikovog trga, oivičen s jedne strane Maksimirom, Sljemenom i Pantovčakom, a s druge Studentskim cen- trom i Trešnjevkom. Ne mislim da bi se s tom vizijom trebao složiti poteštat ili bilo koji (drugi) Zagrepčanin, ali svatko ima svoje preferencije. Ni u romanima ne voli- mo sve junake, kao što ni u prijateljima ne volimo podjednako sve njihove osobine. Ali ih volimo. Najfantastičniji događaj zbio se na dan otvaranja Marijine retrospektive. Željko Špoljar obilazio je Paviljon i na jednoj fotografiji prepoznao vlastitu majku kako u blizini Mamutice gura dječja kolica. Dakako, u kolicima je bio on! Nije moglo biti zabune; jer fotografija je nastala 1976., a Špoljar se rodio godinu dana ranije. Poslije 38 godina ugledao je prvi put sliku na kojoj je fiksiran kao jednogodišnja beba. To se zove snaga dokumenta, koju bi Joyce shvatio kao epifaniju. Uz autoričino ime obli- gatno se spominje njen uzor i učitelj Tošo Dabac. Njena higijena optičkog filtrirana je do točke koja zakonito vodi u nostalgiju. Zato na tako simuliranoj izložbi rekvi- jem može biti jedini muzički dekor. U mjeri u kojoj se opire prolaznosti, fotografija i nije drugo nego prolaznost, nostalgija, neuralgija. Pored crno-bijelih fotografija, u pokrajnjoj sobi emitira se film kojim promiču muškarci što su, svaki na svoj način, kanalizirali Marijin život. Tošo Dabac, Sead Saračević, Ivo Braut, Boško Petrović i, last but not least , sin Bojan. Majstora fotografije prepoznaje se po sposobnosti da vidi ono što običan promatrač ne vidi ili možda vidi, ali nije toga u potpunosti svjestan. A da je Marija Braut majstor(ica) i da vidi čak i ako hini da spava, o tome poslije