Nova Istra

83 Zdravko ZIMA SUVREMENA KNJIŽEVNOST mogući komad mesta, koji sam zapamtio tokom života. Osim što pamtim i sobe u kojima nikada nisam bio, nego mi se samo čini da ih poznajem. Tu dolaze i kuće u kojima se odigravaju neki od mojih snova. One su izgrađene domišljatošću manifestne mehanike mojih noćnih fantazija, koje svoj građevinski materijal pronalaze u već postojećem svet- skom fundusu gradovlja. Pitam ponovo šta je bilo sa Hodorovskim i je li već smešten? Jer ako bi Hodorovski uopšte egzistirao, onda bi njegov stan poslužio kao analogija, nekakvo paralelno mesto drugom koje bi eventualno bilo moje. Stan Hodorovskog, nažalost nepo- stojeći, bio bi jedna aluzija, izvedena meni u prilog, ovako, moram opet da pođem od nule i od jedne opštosti od koje sve polazi . Slučaj je htio da je baš na današnji dan otvorena Mala kavana u novom ruhu. Sjedim na terasi s Borom, nervozan zbog muzike koja otežava razgovor. Subotnja toplina izmamila je svijet na ulice, a vašarska atmosfera u epicentru glavnoga grada asocira na seoski kirvaj. Na Krležino Kraljevo , ali isto tako na njegove Balade : Nigdar ni tak bilo / da ni nekak bilo , / pak ni vezda nebu / da nam nekak nebu . (Ti općepo- znati stihovi potječu iz pjesme Khevenhiller , kako Krleža piše ime slavne austrijske obitelji Khevenhüller. Manje je poznato da su u 14. stoljeću pripadnici te obitelji bili posjednici Pazina. Godine 1541. car Ferdinand I. darovao je Christophu Kheven- hülleru burg Hochosterwitz. Burg se nalazi u jednom od najljepših predjela Koruš- ke i gotovo 500 godina u vlasništvu je iste obitelji.) Prolaznici nadiru sa svih strana, a za obližnji stol sjeda Dražen Vukov Colić sa suprugom Davorkom. S Draženom sam svojedobno radio u Vjesniku i Novom listu , iako je on desetak godina svog pro- fesionalnog vijeka proveo na ambasadorskim dužnostima u Beču i Sofiji. U jednom času prilazi našem stolu. Ne bez razloga. Prošle noći osvanuo sam u njegovu snu, pa nije mogao odoljeti da mi taj san detaljno ne ispriča. U svom noćnom prikazanju Dražen je negdje na moru radio kao kabiner iliti čuvar kupališta. Onda se odjednom pojavila ni više ni manje nego znamenita (ma)dona Severina Vučković. To možda i ne bi bilo tako fantazmagorično jer muškarci manje-više sanjaju Severinu, a je li u njegovu snu uskrsnula odjevena ili u Evinu kostimu, Dražen nije precizirao. Do tog časa sanjačeva eksplikacija ne zvuči tako nevjerojatno. Najnevjerojatnije je zazvučala tvrdnja da sam se u pratnji dične pjevačice nalazio ja, glavom i bradom. Ali Severina se nije pokazala milosrdnom; probola me nekakvim kopljem, doslovce. Dražen je bio konsterniran, dok sam ja, u gorem stanju od sv. Sebastijana, na sve to bezbrižno odmahivao rukom. Tako je to bilo u Draženovoj hipnotizirajućoj verziji. Za razliku od nekih mojih kolega i prijatelja, nikada nisam bio među Severininim adorantima. Sada mi se zbog toga osvetila, makar i u Draženovu prošle noći emitiranom snu. Makavejev: Naš san hoda i dalje po krovovima, provejava kroz ljudske glave i ponekad mu je čak i zima. Pessoa: Najodvratnije u snovima je to što ih svi imaju . Navečer, u kinu Europa , na temu književnosti i građanskog rata govore Javier