Nova Istra

82 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Zdravko ZIMA Pisao sam i govorio o Bori u mnogim prilikama. Kuriozum je bila večer na saj- mu knjiga u Puli, kada sam referirao o knjizi koju nisam čitao. Ne znam tko je bio zaslužan što nisam dobio njegovu netom tiskanu knjigu Consul u Beogradu – na- kladnik ili pulski sajam – ali to u krajnjoj liniji nije važno. Nemam običaj govoriti o onom što nisam čitao, ali kako nisam htio eskivirati obvezu, improvizirao sam na temu Borinog opusa. Možda to nije bilo tako teško jer i Borina književnost je im- provizacija u dobrom značenju te riječi. U povodu stote obljetnice Glihina rođenja priređeno je više izložaba njegovih radova (Zagreb, Rijeka, Omišalj, Krk); mnogi će možda zaključiti da je Gliha cijelog svog vijeka slikao istu sliku, kao što je Bora vazda pisao jednu te istu knjigu. Ali to je privid. Glihine gromače su naizgled iste, a opet različite, kao što su Borine knjige iste u jedinstvu heterogenih silnica, svedenih na zajednički nazivnik i njegovu potrebu da se po tko zna koji put legitimira kao ma- gister ludi . Ne tražim sličnost između njihovih poetika, još manje mislim da je treba tražiti. Ali nepresušni élan vital , ona djetinja znatiželja spojena s verbohedonizmom i potrebom za igrom, podjednako su svojstveni Glihi i Bori. U Borinu slučaju najpri- je treba govoriti o godinama, evidentiranim u rasprostranjenosti i kakvoći njegova življenja. Znam da će to nekima djelovati banalno, tim više što živimo u civilizaciji koja prezire starost (što je dokaz njene starosti). Godine same po sebi možda nisu drugo nego zbroj dana i mjeseci. Ali naivno je vjerovati da je Borina dugovječnost isključivo pitanje genetske predisponiranosti i biološki zadane rulete. Ona je isto tako pitanje mudrosti. Trebalo je izdržati sve te mijene, sve Jugoslavije, prijeratne i poslijeratne, mutne interregnume , centralne komitete, deklaracije i federacije, vož- dove i zidove, berlinske i one druge, u političkim i ratnim previranjima koja su se nizala na tekućoj traci, trebalo je očuvati ljudski i autorski integritet. Htjelo se za to strpljivosti i mudrosti, a Bora ih je imao. Iz te mudrosti, esencijalne i egzistencijalne, rađale su se njegove knjige. Zato je Bora tu i kad je u Berlinu, ili negdje drugdje, zato je vremešan, a opet mlad i zato je zavazda u modi. S obzirom na inkriminirani pojam starosti, citirat ću zaključni fragment iz njego- ve tendenciozno odabrane knjige Starost u Berlinu (Beograd, 1998.): Još uvek ne znam gde ću stanovati sledećih meseci. Jer kažu da najpre treba smestiti Hodorovskog, pa posle dolazimo na red mi. Smatram da Hodorovski uopšte ne postoji, nego im je potrebna jedna pauza dok nešto ne smisle za mene. Tako ja u međuvremenu mogu da polažem svoju budućnost u različite prostore, ovde, u Berlinu. Penjem se otud tuđim stubištima, prolazim kroz mnoge sobe, već naseljene, izlazim na terase, pa pre- ko metalnih stepenica idem naviše, gde hodam preko krovova, a onda ponovo izlazim na neku meni nepoznatu ulicu. Jer Berlin se sastoji od jednog skupnog stana, samo na mnogo mesta podeljenog. Njemu pripadaju svi realni prostori, kao i oni koji nikada neće biti izgrađeni. Svaki grad ima na to pravo. Kao što i moj virtuelni stan nasleđuje svaki