Nova Istra

72 U SJEĆANJE Jelena LUŽINA Ipak, kad god o njoj mislim – a mislim često – ne bavim se, primarno, pedagoš- kom dimenzijom njezine neobične osobe. Jer se ta, valjda, podrazumijeva: u našoj je kolektivnoj memoriji Ljubica Ivezić naprosto – Profesorica. Tako smo je, uglavnom, i oslovljavali: Profesorice. Prvi put postajem svjesna kako su se kockice složile tako da i mene, već puna četiri desetljeća, gotovo svi oslovljavaju istom imenicom: Profesorice. Jesam li postala profesoricom zato jer sam se – posve nesvjesno – željela poistovjetiti s visokim idealom svoje najranije mladosti? Jesam li tim svojim napornim četrdesetogodišnjim profesoriranjem učinila štogod dobra? Jesam li, barem, u životu nekih od svojih studenata ostavila kakvog traga po kojemu će godine što smo ih minuli zajedno pamtiti po dobru? S nekima sam znala satima raspravljati o projektima na kojima su radili ili se spremali raditi. S drugima sam šutjela nakon neuspjelih ili manje uspjelih premijera. Trećima sam priređivala knjige sabranih ili izabranih dramskih tekstova, pisala im recenzije i predgovore, sastavlja- la teatrografije i monografije. Nekima bila dramaturginjom u predstavama koje bi se poslije pokazale važnima ne samo za njih osobno, već i za kazališni kontekst u kojemu su nastajale... Je li u tome pravi smisao našeg učiteljskog posla? Ili bismo se trebali fokusirati samo na puko poučavanje i pažljivo njegovati famoznu distancu koja je (navodno) conditio sine qua non svakog realnog odnosa učitelj-učenik? I danas, s toliko neposrednog pedagoškog iskustva na plećima, ne bih se mogla zakleti da sam baš sigurna kako sam uvijek postupala dobro. I kako su moja nepo- sredna/„skraćena“ komunikacija sa studentima i hereditarna kritičnost (koja često koketira s cinizmom) bili efikasniji pri postizanju krajnjega cilja – stjecanja znanja, kakvog-takvog. Većina kolega s kojima sam radila postupala je posve obrnuto: dis- tancirano, formalno i strogo profesionalno. Ne znam jesu li studenti od njih učili bolje ili više. Jesam li, skraćujući pustu distancu, uistinu postajala „pristupačnijom“ ili sam time samo opterećivala i zbunjivala mlade ljude čija sam očekivanja možda iznevjeravala. Jesam li ovu metodu „naslijedila“ od Profesorice? Jesam li je znala pri- mijeniti na pravi način? ✽ ✽ ✽ Možda i zato jer mi nikad nije bila profesoricom u najdoslovnijem smislu, o njoj nikad ne mislim kao nastavnici/učiteljici, već kao o prototipu javnog intelektualca . Naime, o osobi koja nas je sustavno poticala da činimo ono što je činila i ona sama: da vjerujemo u drugoga i u zajedništvo, da se angažiramo za ideje i koncepte koji su od javnoga interesa, da se zalažemo za stvari koje se ne vezuju (samo) uz naš osobni probitak, već ih doživljavamo kao opće dobro. Nekada, davno, u vrijeme Zole, Sartrea i Bertranda Russella, ovakve su intelek-