Nova Istra

71 Jelena LUŽINA U SJEĆANJE Imala sam rijetku sreću, zapravo povlasticu, da rastem uz nju od svoje desete godine. Bila mi je, najprije, izviđački starješina. Ranih šezdesetih vodila nas je na kampiranja i zimovanja, najčešće u relativno blisku Sloveniju koja je nama, pačići- ma, izgledala nestvarno daleko. Znala je skupiti nas četrdesetero-pedesetero djece, zajedno s troje vlastitih, te krenuti s nama na daleke pute. Brinula se o svima nama i tijekom putovanja i na odredištima do kojih bismo najposlije stizali. Brinula se o tome kad ćemo spavati i što ćemo jesti, boli li nas zub i jesmo li se umili... Putovali bismo vlakom, uvijek u posebnom vagonu koji su, na različitim stanicama, vezivali i razvezivali za različite kompozicije. Sjajno se ona snalazila s tim vagonima i sta- nicama, poglavito s uzbudljivim priključivanjima i isključivanjima koja su se uvijek događala u praskozorja pa smo ih zato i upamtili kao nekakavu sfumatoznu senza- ciju presijecanu reskim zvižducima željezničarâ i oštrim treskanjima vagonâ. Tada još nisam znala da je Profesorica odrasla s vlakovima. U moj je život ušla upravo tako, kao Čarobnica iz Oza, koja nas je učas mogla odvesti do Smaragdnoga grada ili do nakraj svijeta. Bilo je posve samorazumljivo da do tih fantastičnih destinacija nećemo putovati balonom, kao u bajci Lymana Fran- ka Bauma, već vlakom, kako se i putuje u stvarnom svijetu. Ali je uzbuđenje zbog samoga putovanja bilo jednako intenzivno, možda i intenzivnije od uzbuđenja što su ih dijelili čudesni Baumovi putnici: Dorothy, Limeni drvosječa, Strašilo, plašljivi Lav, leteći majmuni... Valjda smo se najvećma poistovjećivali upravo s tim letećim majmunima. Bila sam, dakle, jedno od njezine djece. Treba li uopće napomenuti kako me odmah, već nakon prvog ljetovanja, mobili- zirala u literarni klub „Istarski borac“. Sastanci kluba održavali su se jednom tjedno, a ja sam na svaki morala doći s novim„sastavom“. Pa smo svi čitali te svoje „sastave“ i razgovarali o njima. Bili su to moji prvi razgovori o čitanju i pisanju. O književnosti, koja mi je potom postala zvanjem, pozivom, smislom života. Da me Profesorica nije tako beskompromisno uvukla u čudnovati svijet književnosti, da me nije trajno navodila na čitanje, te usmjeravala na razmišljanje i pisanje o pročitanom – a činila je to upornošću bez premca – danas bih se možda bavila pravom, ekonomijom, medicinom... I ne samo ja. Literarni klub „Istarski borac“, koji je osnovala u pulskoj gimnaziji „Branko Se- melić“ još 1953. godine, u inicijacijskom („predpovijesnom“) trenutku stvaranja pul- skih urbanih/hrvatskih kulturnih standarda, bio je prvi hrvatski književni klub u Istri, među prvima u Hrvatskoj i rijedak u to vrijeme u cijeloj bivšoj državi. Njegovo jednako naslovljeno glasilo „Istarski borac“ već je od drugoga broja postalo „časopis omladine Istre“. Prvi istarski književni/kulturni časopis tiskan na hrvatskome jezi- ku. Povijesna uloga naše Profesorice posve je nedvojbena.