Nova Istra

70 U SJEĆANJE Jelena LUŽINA zrelosti, braka... – i prisjetila se u pisanoj formi. Htjela je zapisati kako je proživjela i sretno preživjela jedno od teških razdoblja u svome životu – i zapisala je to. Sebe radi, a ne svijeta radi. Posve sam sigurna kako Profesorica ove fragmentarne zapise nije planirala obja- viti. Nikad. Da jest, ne bi ih bila ostavila u ovako fragmentarnom obliku. Pisala ih je zato jer su njoj bili važni. Jer se osjećala dobro i ispunjeno dok ih je ispisivala. Budući da je bila sve samo ne osoba koja bi dane provodila dokono, tračajući ili gledajući sapunice, u svojim je ozbiljnim godinama (u kojima stariji ljudi najčešće dosađu- ju okolini, ali i sebi samima) otkrila sugovornika koji je uvijek na raspolaganju: računalo! Avantura koju je nudila suvremena IT-tehnologija (s kojom se, uostalom, Profesorica sljubila iznenađujuće brzo i vješto) pokazala se izazovom kojemu se nije moglo odoljeti. Svakodnevno upravljanje kursorom i sjetno evociranje proživljenog života postali su prioritetom. Dani su opet mogli teći ispunjeno i korisno! Kad je krenula pisati i braniti svoju doktorsku disertaciju, Profesorica je već bila umirovljenica. Stečeno joj zvanje nije trebalo za napredovanje u karijeri, radi presti- ža i drugih, već „samo“ zato jer je proces njegova stjecanja značio nov izazov i novu mogućnost angažmana. Užitak u osjećaju korisnosti i ispunjenost. 4. Coda Činjenica kako ne samo da želim, nego naprosto moram pisati o profesorici Ljubici Ivezić, ženi koja je profesionalnim angažmanom i – važnije – iznimnom osobnošću, integritetom i posve nestandardnim moralnim postulatima obilježila nekoliko važ- nih desetljeća u životu i razvoju Pule i Istre, ali i živote mnogih i mnogih ljudi, cijelih generacija, ta mi je činjenica mjesecima bila morom. Jer, kako uopće pisati o čudovitoj osobi te nevjerojatne žene i kako nju i njezin pr- vokršćanski, romantičarski, umalo rekoh „knjiški“ idealizam uopće „opisati“ danas, u ova neobuzdana, neoliberalna, apsolutno „hiperrealistička“ i surovo „praktična“ vremena u kojima je sve postalo tržišno, te su neke arhaične/staromodne kategorije posve izbljedjele i posve se istanjile, pa im se i značenje stubokom promijenilo? Aktivizam? Nesebičnost? Solidarnost? Savjest? Povjerenje? Zajedništvo? Pravič- nost? O čemu zapravo govorimo kada – danas – govorimo o nekoj od ovih apstrakt- nih imenica?! Pišući (davno) o surovome ustroju kapitalističkoga svijeta, naši su bivši prijatelji Marx i Engels ustvrdili kako je jedna od njegovih najljućih mana upravo ta što su u njemu, nažalost, posve razorene sve humane relacije, te su sve veze i odnosi među ljudim svedeni samo na „goli interes i plaćanje u gotovu“.