Nova Istra

68 U SJEĆANJE Jelena LUŽINA baš. Prije bih rekla kako su je smatrali „neobičnom“, pomalo „zabludjelom“ osobom koja se ustrajno bavi sve tamo nekim dobrovoljnim, dobrohotnim, volonterskim i apsolutno neplaćenim/nenaplativim rabotama, samim „slobodnim aktivnostima“. Za razliku od svojih „pametnijih“ kolega koji su se strogo bavili svojom profesijom i uglavnom gledali svoja posla. Ni u jednoj biografskoj bilješci nema podatka o ma kakvoj nagradi koju je Profe- sorica dobila za svojih 38 godina predanoga i časnoga rada. Niti pak ima uzgredne bilješke o ma kakvom društvenom priznanju: povelji, diplomi, zahvalnici, spomeni- ci... Zar baš nikad nitko nije osjetio potrebu simbolično joj i pristojno zahvaliti za stotine tisuća sati apsolutno dragovoljnog javnog i profesionalnog angažmana za koji joj društvo i zajednica nikad nisu platili ni filira? Poznavala sam je dovoljno dugo i, usuđujem se reći, dovoljno dobro da bih sa sigurnošću mogla tvrditi kako Profesorica na priznanja i nagrade nikad nije računa- la. U njoj, uostalom, i nije bilo ničeg „račundžijskog“. Naprotiv, sigurna sam kako je oduvijek bila i zauvijek ostala jednom od onih skromnih i danas već posve izumrlih osoba kojima su postojanje i aktivno djelovanje uvijek značili više od ma kakvog priznavanja ili nagrađivanja.„Ruka koja daje ne suši se“ – veli narodna mudrost. 3. Pohvala PC-u Boris Ivezić, Profesoričin sin-srednjak , danas jedini živi sin od trojice što ih je rodila i podigla, jednog je dana Borisu Domagoju Biletiću (sretnim posredovanjem akade- mika Gorana Filipija, op. ur. ) povjerio računalni zapis kojega je njegova majka ispi- sala tijekom 1992. i 1993. godine. Zapis je imao i svoju priču. Sama ju je Profesorica ispisala u njegovu uvodu: „Ideju da tragam za svojom osobnošću, za utjecajima i okolnostima koje su su- djelovale u formiranju moje osobnosti, dao mi je ovaj izvanredni izum ljudske geni- jelanosti s kojim sam se imala sreće upoznati u starim danima. Nikad ni olovkom ni pisaćim strojem ne bih mogla ovako slobodno izražavati, kreirati, brisati, popravlja- ti, dodavati, umetati, naprosto hvatati slobodne asocijacije, kao kursor koji mi se u času otme, razleti po cijelom tekstu, razdrobi ga i poslušno se vrati na mjesto i sve se sredi. Hvatati slobodno odbljeske pamćenja i nanovo otkrivati i osvjetljavati davno zaboravljene sadržaje onako kako se sami spontano otkrivaju, do novih spoznaja i valorizacija. (Ivezić, 2012:9) Što je, uopće, nagnalo našu Profesoricu da u poznoj životnoj dobi krene zapisivati svoja sjećanja na davne dane i godine svoga života? Zar je svoj život uistinu smatrala toliko važnim i iznimnim, te je zato htjela napisati autobiografiju? Nije, naravno. U odnosu na sebe i svoj ukupni rad ona je bila samozatajna i skromna do boli. Te