Nova Istra

67 Jelena LUŽINA U SJEĆANJE šaci. Pa neću im valjda dopustiti da me pobijede! Ni u jednom trenutku te duge noći Profesorica nije spomenula vlastiti „slučaj“ koji se upravo tih dana zahuktavao i zatezao do pucanja. I bio, dakako, neusporedi- vo složenijii i ozbiljniji od mojega. Govorile smo samo i jedino o meni. I na onom ću se svijetu stidjeti te svoje davnašnje neosjetljivosti. Mislim da te noći još nisam znala što se sve njoj sprema niti sam slutila što će joj se uskoro do- goditi, ali ću se svejedno stidjeti. Međutim, kad god sam joj – kasnije – pokušavala govoriti o tome svom stidu i pritom se traljavo ispričavati, Profesorica je razgovor odlučno prekidala, smiješeći se na njezin bespogovorni način. Vlastitu Kalvariju, kojom je kasnije hodila mjesecima i godinama, opisala je na posljednjim stranicama svoje prve autorske knjige „Odbljesci pamćenja“ (Ivezić, 2012:160-174). Opisala ju je bez gorčine. Strpljiva, tolerantna, uporna, majčinski dosljedna, odana. Ali i borbena, odlučna, neustrašiva, glasna (čak i na vlastitu štetu), skeptična prema dogmama i „konačnim istinama“ (prilično aktualnim u to vrijeme), kritična prema svemu što je smatrala upitnim ili dvojbenim, principijelna do neba, do onih kantovskih zvijezda što nad nama trepere. I sve to u samo jednome biću. Iz današnje hiperpragmatično-profitne perspektive mogli bismo zaključiti kako je Profesorica nama bila nekakva idealizira- na, romantizirana, gotovo pa knjiška osoba koja je svoju pedagošku zadaću uistinu doživljavala kao misiju, ne kao profesiju. U ona olovna socijalistička vremena, koja su udvorništvo promicala kao jedini probitačan model ponašanja, ona je funkci- onirala kao svojeglav, slobodouman i autentičan „spoj nespojivog“. Do kraja svoga dugog, ispunjenog i rijetko korisnog života bila je i ostala autentična „oksimoronska pojava“. Mislim da na takav zaključak upućuje i odnos što ga je prema njoj izgradila naša tadašnja tijesna i dobrahno zbunjena sredina u koju se baš i nije bilo lako uklopi- ti. Sirota mala Pula tih je godina bila prilično nesigurna, heterogena, neodlučna i nadasve pokorna zemljopisna točka. U kojoj je, kao i u svim drugim zemljopisnim točkama sivkastog socijalizma „s ljudskim licem“, što kasnijeg to sivkastijeg, najpro- bitačnije bilo „ne talasati“, vezivati konja „gdje ti aga kaže“, saviti šiju pred moćnom partijsko-oficirsko-policijskom soldateskom i, u tako zadanim/iscrtanim okvirima, mravljom upornošću gurati kakvu-takvu karijericu. Na najvišoj su cijeni bile baš sve karijerice iz širokog birokratsko-partijskog spektra. Profesorica se, dakako, nije uklapala u ovakav provincijalni socijalistički Weltan- schauung (rekao bi Miroslav Krleža). A i do karijerice joj nije bilo osobito stalo. Zato su je i selili iz škole u školu i nabacivali joj stalno nove i nove nastavne obveze. Valjda ih je zbunjivalo to što je ona uvijek mogla i umjela napraviti više negoli se od nje očekivalo. Jesu li joj to priznavali? Jesu li nagrađivali njezine rezultate? Ne znam