Nova Istra

66 U SJEĆANJE Jelena LUŽINA posljednjih dvaju postulata djeluje posve idealistički, gotovo pa protokršćanski. Za razliku od onoga prvog, koji posve proturječi „pomirbenom“ („ekumenskom“) duhu potonjih dvaju. Taj prvi je, naime, već na prvi pogled buntovan, radikalan, heretički, „opasan“. Objedinjenje ovakvih triju postulata nesumnjivo je „nemoguća misija“. Združeni na jednome mjestu i u jednoj osobi, oni su naprosto oksimoronski primjer sabira- nja „rogova u vreći“, očit slučaj „spoja nespojivog“, gotovo školnički/ogledni prikaz umješnosti nemogućeg. Promišljajući, još jednom, bit triju spomenutih postulata što ih je na mene„preni- jela“ naša Profesorica, usuđujem se zaključiti kako se taj transgeneracijski „prijenos“ (koji je u mnogome odredio moj vlastiti život) i mogao dogoditi upravo zato jer se misija ove neobične žene temeljila na neposrednosti, razumijevanju, iskrenosti i dob- roti. Najneobičnija u njoj bilo je upravo njezina permanentna dostupnost, prisnost zahvaljujući kojoj se automatski „skraćivala“ neizbježna distanca u komunikaciji. U našim „nejasnim“ pubertetskim godinama Profesorica je bila jedina odrasla osoba „od autoriteta“ kojoj se uvijek moglo prići. No i osoba s kojom se moglo razgovarati o svemu, osobito o stvarima o kojima nam na pamet nije padalo razgovarati s vlasti- tom roditeljima. U tim arheološkim desetljećima bez društvenih mreža i pametnih telefona Profesorica je nama bila destinacija od najvišeg povjerenja, osoba koju se uvijek moglo nazvati ili joj pokucati na vrata. Sa mnom je, primjerice, u prosincu 1971. prosjedila moju prvu pulsku noć nakon famozne partijske sjednice u Karađorđevu, kada su Broz i njegova partijska kamarila satrli Hrvatsko proljeće. Sjedile smo u njezinoj radnoj sobi – ona za pisaćim stolom, ja s druge strane, bila je tamo nekakva ležaljka, kauč... – i razgovarale do jutra. Imala sam dvadeset i jednu godinu i sve sam, još uvijek, shvaćala strašno ozbiljno, osjećaju- ći se poput kakvog lika iz Solženjicina. Danas mi je do ludila smiješan taj moj bizar- ni, posvema knjiški doživljaj vlastitog„političkog progonstva“ u kojemu sam se našla prosinca 1971. Još mi je smješniji iznenadni i posve iracionalni respekt kojim sam se, mlada i oglupjela od straha, iznebuha stala odnositi prema ostacima ostataka jedne autoritarne države. Da priča bude još ridikuloznija, dva-tri tjedna prije te noći protiv te sam iste satrapske države štrajkala i demonstrirala na trgovima. Te sam se noći, zavraga, silno bojala. A Profesorica je, strpljiva i uporna kakva je bila, svu noć ponavljala kako mi je strah neutemeljen. Jer sam slobodan čovjek. Jer sam sve za što će me eventulano okriviti učinila po vlastitu izboru i slobodnom voljom. Jer svaki slobodan izbor podrazumijeva i preuzimanje odgovornosti za vlastite postupke. I neka, zaboga, prestanem dramiti jer me Oni zasigurno neće poslati ni u Sibir ni na Goli otok i jer im je, kukavnima i nemoćnima kakvi već jesu, strašenje preostalo kao jedino oružje kojim nam još uvijek mogu prijetiti. Sve dok ih se bojimo, imaju nas u