Nova Istra

65 Jelena LUŽINA U SJEĆANJE preispitivali, prilagođavali ih vremenima i običajima, formatirali ih po osobnoj mje- ri. Ali smo, svejedno, svi dobro znali i pamtili – i mi i naša Profesorica – kako smo temeljne obrise/vertikale tih naših„modificiranih načela zapravo„naslijedili“ od nje. Slijedom žilavog pedagoškog instinkta koji imaju samo rasni učitelji, ona implicitno samopropituje i samoprovjerava je li nas možda ponekad navodila na krivi trag, je li se unekoliko ogriješila o nas time što je,„namećući“ nam vlastite standarde, utjecala na naš osobni razvoj upravo u onim kritičnim formativnim godinama kad je mladog čovjeka relativno lako „zavesti“. Nekako mislim da se Profesorica upravo zato u 78. svojoj godini iskreno pita je li (baš uvijek) bila u pravu. Je li (baš uvijek) bila na pra- voj strani ulice (ili barikade), je li – možda – u nekim situacijama mogla postupati/ /agirati mekše, bolje ili drukčije? Jer, naime, i njezini posljednji „odbljesci pamćenja“ jasno potvrđuju kako je oduvijek bila i zauvijek ostala „tvrda“ i apsolutno pricipijel- na, kompromisima nesklona osoba. U sjećanjima svih nas – ne samo nas koji smo joj bili nešto bliži od „običnih“ njezinih učenika – njena je javna osoba upamćena upravo takvom. A što ćemo s njezinom„privatnom osobom“? Usuđujem se reći kako sam je poz- navala dovoljno dugo i, možda, dovoljno dobro da bih sa sigurnošću mogla tvrditi kako je jedna od njezinih dominantnih osobnih/„privatnih“ osobina bila upravo ona konstruktivna i zdrava skepsa koja je (uostalom) temelj svakog znanja. Mislim kako je takvu skepsu, na kojoj se potom temeljio njezin kritički odnos prema svijetu i lju- dima, nastojala prenositi i na nas. Dok prebirem po vlastitim sjećanjima na godine što sam ih provela uz nju i nastojim pritom detektirati što sam od nje zapravo „pre- uzela“, baštinila ili naučila – a nikad mi nije bila nastavnicom „u učionici“, te od nje (srećom) i nisam mogla učiti na onaj konvencionalni/„školnički“ način! – s radošću utvrđujem kako sam„naslijedila“ najmanje tri stvari. Prva je, zasigurno, sposobnost kritičkog mišljenja (dakle, sumnje, poglavito u au- toritete i dogme). Druga je, nesumnjivo, sposobnost pravog/zainteresiranog sluša- nja i razumijevanja „drugog“ (člana obitelji, prijatelja, suradnika, kolege, studenta, čovjeka kao takvog...), sposobnost čvrsto utemeljena na svijesti kako smo „dijaloška bića“ i kako bez umijeća slušanja „drugog“ ne možemo razviti niti sposobnost razu- mijevanja svijeta oko sebe, pa onda niti sposobnost autentičnog (samo)govorenja. Treća je, najposlije, pomalo utopijska vjera u„angažman“ u korist nekog zajedničkog ili općeg dobra „malog formata“, u nekakav partikularni i posve neprofitni „aktivi- zam“ koji zasigurno nije ideološki impostiran ili politički preuzetan te zasigurno ne želi „promijeniti svijet“, ali bi mogao nakratko usrećiti ne samo mene koja se angaži- ram, već i nekoliko malih/običnih ljudi koji, zajedno sa mnom, sudjeluju u njegovu postvarivanju. Čitajući ovo što sam upravo ispisala, ne mogu se oteti dojmu kako deskripcija