Nova Istra

64 U SJEĆANJE Jelena LUŽINA noj začudnom, pomalo starinskom sintagmom„Odbljesci pamćenja“ (Ivezić, 2012.). Premda to nigdje nije izrijekom zapisano, posve je očito i samorazumljivo kako je Biletić i minuciozni priređivač/urednik te knjige čiji je računalni ispis do njega do- šao godinama nakon Profesoričina odlaska. E da bi bio redaktiran i objavljen punih dvadeset godina nakon što je pisan i ispisan. A pisan je i ispisan na pulskom Monte Zaru, tijekom najgorih ratnih godina, 1992. i 1993. U trenutku kad je krenula zapisivati odbljeske vlastitog pamćenja, ne bi li se još jednom osvrnula na svoj odživljeni život i rezimirala (onako, za sebe) njegove lijepe i manje lijepe epizode, Profesorica je već bila u dubokoj mirovini i u vrlo ozbilj- nim godinama. Racionalna kakvu smo je znali i voljeli, vlastitu je autoreferncijalnu potrebu za takvim završnim „pogledom unazad“ reminiscirala na samom početku svojih zapisa, u njihovu jednostavnom i vrlo sažetom uvodu: „U svojoj 78. godini nalazim se, sigurno, na kraju životnog puta i ne znam sada, 1992. godine, kad se mnoge iluzije za koje su milijuni žrtvovali živote ruše i razbijaju kao ukrasne šare- ne blještave staklene kugle u ružičnjacima, koje zločesti dječaci nemilosrdno gađaju kamenjem iz praćke, koliko je bilo lutanja po stranputicama i jesam li danas svo- jim stavovima, duboko u meni ukorijenjenima, na pravom putu ili još uvijek lutam stranputicama“ (ibid., 9). Ne vjerujem kako znate baš puno ljudi koji, do poznih svojih godina, uspijevaju sačuvati apsolutnu čistoću misli ali i – važnije – neophodnu i toliko dragocjenu dozu samokritičnosti. Profesorica je, nesumnjivo, jedna od njih. To dokazuju i nje- zini posljednji biografski zapisi u kojima je posve očito kako se uistinu iskreno trudi da o sebi i svojim postupcima uvijek misli analitički, objektivno, hladne glave i otvo- rena srca. Zato i impresionira ta njezina implicitna autokritičnost, zdrava („mla- denačka“) skepsa koju je uspješno sačuvala do samoga kraja, njezina dosljednost u preispitivanju svega, uključujući i vlastitu „samoispravnost“. Nadasve je dirljiva ta autentična, duboko stvarna potreba za vječnim provjeravanjem vrijednosti/važnosti vlastitih stavova o kojima misli kako su (ponekad, možda) mogli biti i dvojbeni, ali su, kako veli, duboko ukorijenjeni u njoj samoj. Kad bolje razmislim, postajem gotovo sigurna kako se Profesoričina ustrajna sklonost samopropitivanju vlastitih stavova i uvjerenja (i pogrešaka?) temelji na njezinu„željeznom“ osjećaju odgovorno- sti koji ju je – uostalom – i odredio kao osobu. Naime, ona je duboko svjesna kako je, tjekom dugih godina kontinuirane pedagoške prakse, svoje stavove i uvjerenja (i pogreške?) neizbježno prenosila i na generacije svojih učenika i studenata. Pritom su se neki od njih – neki od nas – u znatnoj mjeri poistovjetili s njezinim pogledom na svijet, usvajajući temeljne etičke i estetičke principe koje je ona dosljedno i upor- no zagovarala cijelog života. Dobro, posve je prirodno što su, tijekom godina, neki od njih – neki od nas – te principe usvojili, ali ih i dodatno modificirali, kritički ih