Nova Istra

63 Jelena LUŽINA U SJEĆANJE ima odgovarajuću cijenu, u pravilu visoku. I biti spreman, kako veli Hamlet, tu cije- nu platiti – kad bude trebalo. A uvijek treba. Osobno iskustvo, stjecano tijekom četrdeset dugih godina vlastite pedagoške prakse, potvrdilo mi je kako taj blagoslovljeni prkos čuči u svakome mladom čovje- ku. I kako je prva zadaća nas koji se bavimo mladim ljudima upravo prepoznavanje i poticanje toga prkosa, toga izvornog životnog nagona koji je osnova svakog iole stvaralačkog razvitka. Poticanje osobnosti, dragocjenosti koja se kolokvijalno naziva elan vital , ohrabrivanje autentičnog životnog impulsa (koji nas, uostalom, održava u životu!) – upravo TO jest ne samo prva, već i daleko najvažnija zadaća svakog učite- lja. Sve ostalo, uključujući i sustavno poučavanje o nekim senzacijama, fenomenima ili pojavama koje su upisane u nastavne programe, sve to dolazi tek potom. Koliko takvih učitelja znamo? Koliko smo takvih susreli u životu? Koliko bismo ih mogli nabrojiti? Ma kako odgovorili na svako do ovih pitanja, svi koji smo imali sreću odrastati i sazrijevati uz našu Profesoricu jednoglasno ćemo reći kako je ona, upravo ona bila naša prva maještr(ov)ica od ove „idealizirane“ sorte. Dakle, u knjizi „Moja Pula“ – toj trpkoj „svaštici“ silno impregniranoj upra- vo heretičkim prkosom koji je Profesorica u nama sustavno a nenametljivo po- ticala – otisnut je i jedan od Biletićevih najkompaktnijih i najempatičnijih eseja, izravno posvećen upravo njoj (v. Moja/naša profesorica Ljubica Ivezić , „Moja Pula“, 2008:105-109). U svom je proznom pisanju Biletić najčešće racionalan i/ili znan- stvenički distanciran, valjda zato jer je vokacijom pjesnik, pa emocije čuva u skri- venijim i zaštićenijim/lirskijim revirima svojega bića. Međutim, u ovome iznimno kompleksnom tekstu o „Profesorici s pulskog Monte Zara“ (ibid., 109) odlučno su i unaprijed uklonjene sve potencijalne zapreke, brane i barikade koje bi, eventulano, mogle izazvati makar i najmanji „šum“ u razumijevanju onoga što je autoru najvaž- nije: iskazivanje iskrenog štovanja, neskrivenog divljenja i duboke zahvalnosti prema toj hrabroj i stamenoj ženi naše davne mladosti. Otud Biletić i piše posve izravno, ne libeći se čak ni plemenitog patosa kojemu je inače nesklon, ali ga u ovom slučaju prosto ne može i ne želi izbjeći, pače: „Ljubica Ivezić bez ostatka ide u red nekoliko bitnih ljudi moga života...“ (ibid., str. 105). Ima nas još poprilično koji ovu rečenicu supotpisujemo bez dvoumljenja. ✽ ✽ ✽ Četiri godine potom, ujesen 2012., u istoj našoj Puli, u ediciji istoga izdavača (Istar- ski ogranak Društva hrvatskih književnika) i u istoj biblioteci („Pulska biblioteka“), Biletić nas još jednom podsjeća na Ljubicu Ivezić. I to izravno, podastirući nam nje- zinu prvu opsežnu autorsku knjigu. Izravno spašenu od zaborava i posvemašnjeg is- čeznuća. Riječ je o knjizi osobnih, u cijelosti (auto)biografskih uspomena, naslovlje-