Nova Istra

62 U SJEĆANJE Jelena LUŽINA giju i poučavanje uistinu doživljavala kao ogromnu odgovornost koju valja iskušava- ti i dokazivati, potvrđivati permanentno, u sve dane života svoga. Zato i jest živjela i radila – za druge. Poput arhetipske matere iz glasovite Balotine pjesme. Ne sumnjam kako danas, u ova neurotična neoliberalna vremena, ovakvo svje- dočenje o autentičnom postojanju takve jedne osobe mora izgledati nestvarno. Ili, barem, idealizirano, krajnje subjektivno i gotovo nevjerodostojno. Ima nas, doduše, sve manje koji o Profesorici još uvijek možemo svjedočiti na ovaj način ali je – zato – podudarnost/istovjetnost naših svjedočanstava posve neupitna. Vrijedi parafrazi- rati barem neke od njih. Rujna 2008., u izdanju Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika, u Puli je objavljena iznimno osobna, emotivna, ali i radikalna, borbena, gotovo pa „sartre- ovski“ angažirana knjiga Borisa Domagoja Biletića „Moja Pula“, koju je autor žan- rovski determinirao kao „svašticu“ sastavljenu zarad nekolicine ljudi, njegovih ljudi. U toj krajnje personaliziranoj, ali i ekstremno javnoj pulskoj knjizi Profesorica se evocira često, češće neizravno/asocijativno nego eksplicitno. Zapravo mislim da je najvažnije naglasiti kako su gotovo svi tekstovi iz knjige„Moja Pula“ uvelike prožeti/ /determinirani upravo temeljnim nasljeđem koje nam je Profesorica ostavila u za- log: njezinom misionarskom vjerom u mogućnost boljeg svijeta, ali i onom specifič- nom osobnom borbenošću koju je ona ustrajno poticala u svima nama. Formulacija „osobna borbenost“, u ovome kontekstu, podrazumijeva ono što se u takozvanim velikim narativima obično naziva elan vital , a definira se kao izvorni životni nagon koji je osnova stvaralačkog razvitka. Svi koji smo je poznavali i družili se s njom na najrazličitije načine svjedočimo kako je Profesorica taj svoj „nepotrošivi“ elan vital manifestirala stalno i na svakom koraku, vodeći (godinama) svakojake dnevne bitke – veće ili manje, javne ili privatne, profesionalne ili osobne, važne ili manje važne. Vodila ih je, znamo i svjedočimo, cijeloga života. Češće ih je gubila negoli dobivala, ali odustajala od njih nije nikad. Nisu je mogle sputati ili pokolebati ni najobjek- tivnije/najprozaičnije životne okolnosti njezine svakodnevice: prepune nastavne satnice, brojna obitelj sastavljena od četvorice muškaraca o kojima je valjalo brinuti se, sporadični znanstveni i publicistički rad kojemu se s radošću predavala, gomila društvenih obveza koje je prihvaćala s vedrinom i odrađivala s lakoćom. Ili je, barem, izgledalo kako ih odrađuje nepodnošljivo lako. Premda sam ovu jednostavnu činjenicu osvijestila puno kasnije, danas znam: okosnica Profesoričine pedagoške metode bio je upravo taj „uzgredni“ heretički pr- kos što ga je ona „neprimjetno“ poticala i u nama. Od nje smo baštinili upravo tu njezinu borbenost bez ostatka i bez obala , ustrajnost koju je na nas prenosila i na nju nas postupno privikavala, pokazujući (vlastitim primjerom) kako je u životu važno samo ono najvažnije – biti svoj, o(p)stati svoj. Te unaprijed znati kako takva svojost