Nova Istra

61 Jelena LUŽINA U SJEĆANJE ju prvu javnu/enciklopedijsku evaluaciju, istovremeno i prvu javnu rehabilitaciju od i nakon sramotnih opanjkavanja koje je doživljavala tijekom postproljećarskih se- damdesetih godina. Naime, otputovala je Profesorica, nepovratno, deset godina pri- je tiskanja Istarske enciklopedije , na dan 29. prosinca 1995., upravo na dan kada se, pre- ma katoličkom kalendaru, obilježava pra- znik Svete obitelji. Ima nas mnogo koji smo se osjećali dijelom te njezine velike obitelji. Ergo, sukladno konceptu edicije, u Istarsku enciklopediju mogli su i smjeli biti pripušte- ni samo upokojeni junaci i junakinje, pa je vrijeme koje je proteklo od datuma Profe- soričine smrti „omogućilo“ da i ona sama u njoj dobije zasluženo mjesto. Ipak, pret- postavimo li da su pravila sastavljanja Enci- klopedije mogla bila i fleksibilnija prema još uvijek živućim osobama, te da je Profesorica sretno poživjela do časa tiskanja naše augmentativne sveistarske knjige, posve sam sigurna kako bi se, umjesto „svojoj“ odrednici (koju je Biletić toli vješto poentirao), ona sama najprije i nadasve radovala činjenici da su sastavljači i autori golema broja enciklopedijskih eksplikativa upravo njezini učenici i studenti! Da, njoj bi upravo to bilo važno, neusporedivo važnije (i najvažnije) od ma kakvog teksta o njenome liku i djelu. Jer, naša je samozatajna Profesorica bila uistinu posljednja osoba koja bi svijet oko sebe tumačila i vrednovala u odnosu na sebe samu i na svoje osobno mjesto u ma kakvom kontekstu. Naprotiv! Svoju pedagošku meštriju, kojoj se – uostalom – posvetila bez ostatka, ona nikada nije razumijevala i prakticirala kao posao kojim se zarađuje za život, doduše skroman. Tu svoju blagoslovljenu meštriju ona je osjećala/ /doživljavala kao istinsku misiju u koju valja ulagati ne samo znanje i iskustvo, već i najbolje što se uopće može uložiti: iskrenost i neposrednost, dosljednost i ustraj- nost, vjeru i ljubav, čast i poštenje. Temeljni postulat njezine životne filozofije, ali i njezina neupitnog misionarstva , bio je starinski jednostavan, savršeno egzaktan i kantovski idealan: „Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakoni u nama“. Profesorica je naporsto bila jedna od onih dragocjenih i iznimno rijetkih osoba, danas gotovo izumrlih, kojima je opće i zajedničko uvijek bilo ne samo važnije od osobnog i pojedinačnog, već i najvažnije u svakom pogledu. Ona je, naime, pedago-