Nova Istra

60 U SJEĆANJE Jelena LUŽINA Odlučitelji su se, očito, rukovodili jednostavnom logikom: similis simili gaudet... Jesu li, uistinu? I što se zbilo potom? Kad sam, nedavno, opet nakratko boravila u Puli, neprimjetni je parkić i dalje bio na svome mjestu i u svome već opisanom bezličnom i bezimenom statusu. Kao toliko puta dosad, najbolje namjere nekolicine pulskih Mohikanaca – onih kojima je silno stalo do čuvanja memorije grada, zakašnjelih onih romantika koji Pulu ćute autentičnim „svetim mjestom“ – opet su se nasukale na hridi vječnih birokratskih kompliciranja, usuglašava- nja, preglašavanja, niveliranja, domišljanja i promišljanja. Ukratko, nekim je naknad- nim pametovanjem zaključeno kako će biti najbolje i najmudrije cijelu priču s novoime- novanjima određenih gradskih lokacija odgoditi za neka bolja vremena, dok se „stvari“ ne utočne, izmjere, izvažu, povežu, prepakiraju, prepodijele i još jednom temeljito promi- sle, kako bi se najposlije stiglo do solomonske formule o sitome vuku i ovcama na broju. „...I tako nije bilo ništa“ – cvrkuće, sveudilj, Luko Paljetak u refrenu one svoje urnebe- sne (dječje?) pjesme o miševima i mačkama. 2. Priča, pomalo nujna Da sam se, recimo, kojim slučajem zatekla u situaciji da nekim objektivno neupu- ćenim i neinformiranim ljudima moram ispričati kratku priču o profesorici Ljubi- ci Ivezić, kako bih postupila? Bih li priču umjela prikladno skratiti, komprimirati, zippirati ? Bih li znala izabrati najvažnije ili najznakovitije pojedinosti ugrađene u njezinu složenu, ali i fluidnu strukturu, naime: one presudne činjenice koje bi ned- vojbeno dokazivale kako je njihova protagonistica uistinu bila iznimna žena? Što o toj ženi uopće znam i mogu reći? U odrednici Istarske enciklopedije , koju je nadasve kompetentno sastavio Boris Domagoj Biletić, parafrazirane su i verificirane sve bitne činjenice od kojih je sa- stavljen građanski i profesionalni/radni životopis profesorice Ljubice Ivezić (Sisak, 1915. – Pula, 1995.). Sve je u redu i na broju: osobni podaci, status gimnazijske i vi- sokoškolske nastavnice, 38-godišnje strpljivo kumuliranje svakojakog radnog isku- stva, kontinuiran (više nego zamjetan!) aktivizam kulturne djelatnice i znanstvenice, koja je, tijekom svoga intenzivnog 44-godišnjeg pulskog razdoblja – između rane jeseni 1951. i samoga konca dramatične 1995. – abruptivno sudjelovala u javnome životu, no i obilježila živote mnogobrojnih svojih učenika i studenata... Enciklope- dijska je odrednica poentirana konstatacijom kako je Profesorica „zapamćena (...) kao simbol stradalništva i otpora političko-novinarskom šikaniranju u Istri nakon 1971.“ (Istarska enciklopedija, 2005:346). Neprimjereno je konstatirati kako Profesorica, nažalost, nije dočekala ovu svo-