Nova Istra

59 Jelena LUŽINA U SJEĆANJE Profesorice. Spomenuo je (uzgred?) da su se članovi onoga povjerenstva, zaduženog da formalno i juridički odlučuje o cijeloj stvari, u jednom trenutku našli u nedoumici. Nai- me, negdje im se bilo zametnulo uobičajeno obrazloženje prijedloga o imenovanju dotične javne površine, pa nisu bili posve sigurni zašto bi uopće trebali odlučiti da se park nazove tako kako je, najposlije, nazvan. Bili su to uglavnom mlađi ljudi koji o profesorici Ivezić nisu znali ništa, te i nisu mogli prosuditi čime je to ona zaslužila da grad baš njezinim imenom nazove jedan od svojih parkova. Dobro, ne baš neki od onih najvećih, ali ipak... Dakako, B.S. je o profesorici Ivezić znao sve. A i uspio je, iskusan kakav već jest, dje- lić svega što je znao ispričati brzo i uvjerljivo, pa je stvar prošla – glatko. Da ne kažem rutinski. Profesorica je u Puli dobila svoj park, kakav-takav. Desetak dana kasnije, dok smo se B.S. i ja usred vrelog srpanjskog podneva uživo suočavali s tim parkom i njegovih par desetaka opustjelih kvadrata neodređenog oblika (sparušena trava, tri-četiri skromna drvca, dvije klupe...), oboma nam je bilo krajnje ne- lagodno. Toliko da se nismo osmjelili tu svoju nelagodu međusobno podijeliti, ćuteći kako o njoj ne smijemo čak ni progovoriti, barem ne tada, u tome kritičnom trenutku. Nego nam tu prokletu knedlu u grlu, mom i njegovom, valja naprosto – odšutjeti. Naime, takozvani park Ljubice Ivezić skutrio se uz sam glavni ulaz nekadašnje pulske kasarnetine „Rojc“. Valjda je baš taj parkić izabran zato jer se onima koji su predložena imena zaslužnika morali sljubljivati s još uvijek raspoloživim gradskim destinacijama („neimenovanim-te-bezimenim“) učinilo kako ulaz u današnji Rojc – austrougarsku zgradurinu dinosaurskih dimenzija, koju je zapalo da, u recentnoj postpovijesti, udom- ljuje svekolike gradske udruge, asocijacije, organizacije i društva, mahom alternativna, u kojima se okupljaju i djeluju mahom mladi ljudi... – kako, naime, upravo taj neprimjetni parkić pred strogim vratima „Rojca“ jest destinacija koja će savršeno odgovarati novoj namjeni. Neću reći lukrativnoj. Uostalom, nije li žena, koje se netko * 1 nenadano prisjetio, te su je potom zapale sreća i čast da se predmetni parkić velikodušno atribuira upravo njezinim imenom, nije li dotična zapravo bila profesorica, društvena aktivistica koja se cijelog života bavila i baktala (s) mladima? * Prijedlog je, uz mnoge druge (neke i prihvaćene), temeljito obrazložen prije nekoliko godina po- tekao iz Istarskoga ogranka DHK-a. Na neke se, u Gradu formalno usvojene, prijedloge Ogranka sada već nejasno zašto i neprimjereno dugo čeka da budu i praktično provedeni u djelo. Mnogi su nazivi i imena, pak, strelovito brzo, a neki i „preko reda“, u međuvremenu već postali službeni! Drugi su, očito,„na čekanju“, pa tako, koliko znamo, rečeni prostor kod tzv.„Rojca“ još nije službeno obilježen kao Park Ljubice Ivezić. No Profesorica je zato i dalje, 20 godina nakon smrti!, „obilje- žena“ u nekim indoktriniranim a zlonamjernim, napišimo otvoreno – protuhrvatskim, glavama koje su si Puljani/Puležani, istini za volju, izabrali da im grad vode/“vode“: na otvorenoj sceni ili iza zastora, svejedno. Kako bilo, i pokojni se zaslužnici u današnjoj Puli izgleda dijele na jednake i „jednakije“. Ništa nova, samo novi ideolozi iste/istih ideologija... ( Op. ur. )