Nova Istra

48 20 / 25 Visoka kulturološka mjera Urednički znamenovana snažnom stvaračkom osobnošću hrvatskoga književnika i pjesnika Borisa Domagoja Biletića, časopis Nova Istra , pokrenuta u znakovitoj olujnoj godini 1995., u hrvatskoj književnoj kulturi i povijesti znači, na neki način, ono što je značio i još uvijek znači znameniti „Istarski razvod“ (odkriven, genijem Starčevićevim, Gradu i Svijetu tek g. 1852.!). Hr - vatska se suvremenost i svevremenost na istar - skom izvoru događala, na stranicama našega književnoga časopisa kao dobopisa, s visokom kulturološkom mjerom skladnoga prepletanja vrijednosti lokalnoistarskoga, nacionalnohrvat - skoga i europskoga odnosno svjetskoga kao organičke žive cjeline. Iskreno čestitajući glavno - mu uredniku i svim urednicima i suradnicima na jubileju, s ponosom se prisjećam svoga priloga nastanku prvoga, povijestnoga broja, u njegovoj dijaloškoj dimenziji samopotvrđivanja hrvatsko - ga jezika kao kuće bitka, prijevoda eseja Milana Kundere, velikoga europskoga romanopisca, čija sam sabrana Djela (reprezentativno izložena na Međunarodnom sajmu knjiga u Jeruzalemu g. 1985.!) priredio i objavio u Sarajevu, godine 1984., zasluživši upravo tim povodom javnu političku etiketu „kunderista i antikomunista“. Nije lako slobodarom urednikom biti u vremenu i prostoru gdje „četvorica jednoga vode od svo - bode“, kako nekoć, tako i sad. Mile PEŠORDA, književnik, Zagreb Nekoliko riječi u pohvalu„Novoj Istri“ POVOD PRISJEĆANJU Kad sam pred nekoliko desetljeća prvi puta ušla u uredništvo jednog uglednog časopisa (bila je to „Republika“) osjećala sam dvostruki užitak: intelektualni i socijalni, a tome bih s distance od nekoliko desetljeća od te prve inicijacije u svijet uređivanja časopisa – kao svojevrsnog „ribanja i ribarskog prigovaranja“ na otvorenom moru domaće književne produkcije – svakako prodo - dala i atmosferu književnog salona (kakva je bila obilježje sastanaka redakcije). Salonsko ozračje pobuđivalo je u meni dvojni impuls: gotovo dje - tinji (a nedvojbeno poetski!) ushit što mogu su - djelovati u kreiranju kulturne klime, ali i strepnju da takva vrst simpozijsko-redakcijskog druženja kakvu smo prakticirali, ne može još dugo vre - mena ostati percipirana kao „bitna“. A i kako bi intelektualno druženje bilo bitno, kad se svakim danom sve više davala prednost novomedijskim kolektivnim samoćama, ili se pak, s druge stra - ne, poticala površnost dobro kadriranih intelek - tualnih tlapnji, čiji se, nerijetko upitan, domet, za svaki slučaj dodatno smanjivao izborom ter - mina za emitiranje programa kulture na javnoj televiziji, pri čemu programsko „getoriziranje“ također nije donijelo pomak u percepciji (i široj recepciji). STANJE STVARI Suradnja s „Novom Istrom“ vratila me u atmos - feru radosti književnog življenja – uprkos vreme - nima u kojima su časopisi slabo financirani, slabo distribuirani, subjektivno i objektivno slabo za - mjetljivi, a redakcije nisu više saloni za razgovor, nego tek sobe u kojima se sastaje uredništvo – stresni prostori gdje se pokušavaju sastaviti brojevi kao što se sastavlja „kraj s krajem“ Taj dojam (dobro, pristajem i na riječ „privid“) lako - će intelektualnog druženja, „Nova Istra“ sasvim sigurno ne postiže tek tako – nego je to rezultat vrlo promišljena pristupa. Tu prije svega mislim na spojnicu, s jedne strane, časopisnoga okvira koji široko postavlja dobrodošlu tematiku na raz - među književnog, kulturološkog i društvenog pristupa fenomenu pisane (i življene riječi) i, s druge strane, Pulskih dana eseja kaomanifestaci - je koja visoko postavlja letvicu vrsnoće u pristu - pu ogledu kao danas zanemarenom žanru. Eseji su „neutilitarna“ književna vrsta: ne računaju se u zbroju bodova za zanstveno napredovanje, pa od njih zaziru zaposleni na Sveučilištu. Boje ih se i „Bogom dani“ umjetnici jer su uvjereni da previše filozofiranja u književnosti slabo proda - je knjigu. Eseji bi trebali biti zaštićena književna vrsta zato što odražavaju autorsku slobodu pro -