Nova Istra

444 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Nevenka NEKIĆ ći narodu povijesne baštine, jezik, djela ispisana na tom jeziku. Ta silna opančarska agresivnost sada je dobila„moćnu gomilicu“ u vlasti, na samom vrhu. I donosi mudri Dujmović imena i biografije raznih mandarina koji nam kroje sudbine. Nema tu znanja, nema dobrih školovanih ljudi, ili vrlo rijetko, neki nemaju ni dana rada u ne- koj struci. Sve je „utemeljeno“ na davnim zaslugama očeva i djedova kojima se sada sudi u Münchenu. Ako ne prema tom ključu, onda prema „krvnim zrncima“. Mi ih ne smijemo spominjati. I ne ćemo. Jer među onima koji su branili Domovinu ima dosta onih koje se danas ne spominje, a bili su čestiti i pošli u boj za dom. E, upravo te izbjegavaju Njihovi koji su se uhljebili i okupili opskurne tzv. nevladine organiza- cije i udruženja. Svi su oni na dobrim sisama države i stranih, planski osmišljenih, što zapadnjačkih što „regionskih“, silnica. Duboka i istinska arheološka pretraga za uzrocima našega materijalnoga i du- hovnoga propadanja sabrana je u ovoj iznimno, briljantno napisanoj knjizi novi- narskoga žanra. Možda je trebalo staviti na kraj rečenicu sa str. 188.: „Ničija nije do zore gorjela, pa ne će ni vaša!“ Činjenica je da gotovo nema problema, pitanja ili događanja koja nisu obuhvaćena bar djelomice u nekoj asocijaciji, a mnogim je pojavama i ljudima ili neljudima posvećeno nekoliko stotina naslova. Čitaš gotovo halapljivo i šaraš po knjizi, dopisuješ svoje doživljaje i spoznaje, patiš i nadaš se da će ovo pročitati mnogi. Da bar može i Zvonko Bušić kojem se Tihomir Dujmović duboko poklonio na koncu knjige i darovao mu mnoge stranice, moleći ga za oprost što ga uvrijedismo. Jesmo li krivi za njegovu smrt? Hoćemo li ustati i zbaciti sa sebe nečist koja nam prekriva vjeđe...„Ili prignimo glave od srama...“ Nije nikakvo čudo da su Dujmovića izbacili odavde ili odande, zabranili ovdje ili ondje njegove kolumne, da mogu ONI bi zatvarali ili potajno strijeljali. Nije zgodno ovo drugo. Ima neko europsko oko što nas ipak vidi. Ako ne spava. A, onako usput (o čemu i Dujmović piše): Kako se može dogoditi da četnik s ovjerenim ratnim stažom zasjedne na vrat jednoj ustanovi koja se bavi povijesnom dokumentacijom i na čijem je čelu dr. znanosti Ante Nazor? Sada se hajka složila i počinje vučja tulež na čelu s tim Čedomirom, ne bi li se otjerao rečeni dr. Nazor, a dokumentacija završila u šapama„regionskih“ mahera. Isti je Čedomir„onomad“ bio pomoćnik ministra i ministrice kulture, pa odonda ni jedna knjiga nema prolaz kroz mračni had između četnika i „dvije boce piva“, kako duhovito ocrtava Dujmović dragu nam Zlaticu. Hvala Tihomiru Dujmoviću, lakše nam je kad znamo da ima mlađih i hrabrih i da imamo kome ostaviti ovu toliko žuđenu Hrvatsku. Neka se opet baškare i lažu, neka nam pretresaju stanove (hrvatskoj književnici Mariji Peakić Mikuljan), neka saslušavaju po stanovima (Nevenku Nekić), neka pokušavaju provaliti u stan aka- demika Slobodana Novaka; neka ne zaboravimo kako su napali povjesničara Vla-