Nova Istra

443 Nevenka NEKIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI hrvatskih hodočasnika, a slavni vrhunac bio mu je nabijanje na ražanj svećenika kojega se peklo kao životinju... E, moj frljotak, gdje si? Ima li koje sjećanje na Krnjeušu, Boričevac, stotine sela i gradića što ih istrijebiše crvena zvijezda i četnička kokarda? O novijim zločinima iz Domovinskoga rata da ne govorimo. Jesi li, frljotak, čuo za SUNČICU?! Nisi? Pa osluhni njezin šapat ispod srpskoga šinjela, krkljanje matere i djeteta! Ej, frljotak! Još je Sunčica živa! Ta crvena pokožica tankoga sloja umreženih i dobrostojećih vlastodržaca olinjala se i, kao što bi rekao duhoviti Andersen, svud pozlata otpade, svinjska koža ostade. E, o toj svinjskoj koži upravo piše Tihomir Dujmović, razmjerno mlad, a opet do- voljno star da se obrazovan i osvjedočen zlodjelima kreatura, što se u kracima ho- botnice koja je mijenjala imena a uvijek sačuvala zlo srce uronjeno u more krvi, bavi djelima raznih nakaznih bića i razgrće lišće koje im pokriva stidne dijelove. Ne čini to onako usput. Ne, njegova je rečenica i misao satkana vrlo logično, utemeljena na činjenicama, neporecivim istinama, ispunjena duhovitim, sarkastičnim i apsurdnim primjerima Njihove crvene laži. U tih 350 stranica koje će ostati nezaboravne u našem medijskom, ali i povijesnom prostoru, sabrao je sve ključne dokaze za svoju tezu iz naslova – Hrvatska u raljama djece komunizma . Ta se teza može dokazati i na druge načine, a Dujmovićeva je nakana taksativno poredati činjenice, factum histori- cum , ostavljajući onu poznatu fama volant polupismenim kolegama što se naviruju ispod skuta živahne boginje Udbine (naglasak na bi !). Draga je to boginja, nalik na one mitske s mnogo sisa iz kojih se može napojiti prljavu djecu koja se pojavljuju redom u ovoj knjizi. Nisu to neka sićušna bića slučajno na visokim položajima, ne, sve su to sile od starijih sila rođene, manje ili više uhljebljene po ključu „zasluga“ očeva i djedova, došlepane iz zakutaka golemih stančuga gdje su se uvijek odvijali tajni noćni dogovori. Oni i mi. Podjela odvajkadna. O njoj govori Dujmović i traži uzroke, jer to je najvažnije. Ništa se ne događa slučajno. Slučaj ne postoji. Traži auk- tor namjerno zaboravljene dokumente s podlim i krvavim planovima koji se upravo ovih dana ponovno čuju iz onoga prokletoga grada. Zvone kroz eter i donose mrž- nju i strahove. Jer mi više nemamo obranu, nemamo vojsku, nas će braniti neka asocijacija kojoj plaćamo članarinu, a sami smo na pustopoljini, kao i onih dana kad je padao Vukovar. Sami samcati. Kažu, ne će se usuditi napasti! Pa ne mora se samo krvoločnim napadom osvajati neka zemlja! Danas, dokazuje Dujmović, postoji niz načina da se uništi jedan narod: opaka vlast može rasprodati zemlju, njena blaga, njene vode, njeno more, njene šume, njene ceste, njenu djecu, vabeći ih da se isele u daleke i „sretne“ predjele; može daviti seljaka koji je uvijek iznio identitet naroda na jakim i otpornim plećima, daviti ga otkupnim cijenama, natjerati ga da pokolje stoku (dok ostale zemlje EU dobro potpomažu poljodjelstvo i stočarstvo); otimaju-