Nova Istra

441 Darija ŽILIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Milijić koja je pisala pod pseudonimom Nina Studen. Za razliku od prethodnih ciklusa, ovdje je riječ o poeziji koja nije usredotočena na smisao, već na zvuk, pa na- lazimo brojne jezične promjene, asonance i aliteracije, konstrukcije u kojima se pro- pituje i lezbijski identitet, reference su na knjige mlađih autorica ( Jelena Čarija), a pritom se ističe kako je nemoguće spoznati samu sebe – ona je „nepojmna“, što znači i samoj sebi nerazumljiva, pa joj jedino preostaje nizati slike, narcistički se ogledati i eptitetima koji se eufonično nižu jedan za drugim, pokušavajući dokučiti vlastitu bit. Pritom je teško pitanje idetiteta prikazano ležerno, jer zapravo sve je igra u kojoj nema kauzaliteta, već se nižu opisi koji stvaraju složenu sliku lirske junakinje. Ciklus Arktik putuje sadrži pjesme koje podsjećaju na hiperboličke biblijske sli- ke – neznantnost čovjeka pred nepogodama, uraganima, potopima, reference na drevne mitove o matrijarhatu (pjesma „Molitva“) te mit o kozmogoniji (pjesma „Za- zivanje II“). Ističe se zamor od revolucije („melankolija revolucionara“), oprez pred strašnim svijetom koji nas okružuje. Treba izdvojiti upravo pjesmu „Oprezna“, jer vrhunski govori o svijesti o posljedicama, o strahu, udarcima, o tome da „talasanje“ predstavlja prijetnju društvu naviklom na šutnju. Poučena iskustvima djelovanja, ona ipak sada „pod jezikom nosi novčić“. Strahu se mora odgovoriti ugrizom:„zagri- zi / bijelu kockastu neman, progutaj / bez žvakanja“. U ciklusu Jug je kamo god krenem niz je impresionističkih pjesama u kojima se haiku oblikom opisuju gradske vedute, doživljaj grada, ali i žudnja, lutalaštvo. Ipak, čini se kako unatoč lepršavosti, postoji svijest o svijetu punom opasnosti, pa i stra- hovi imaju „duboko korijenje“. Posljednji ciklus Ulicama grada Mainza čini tek jedna poema vezana uz reminis- cencije, uz povratak u mladost, povezivanje prošlosti i sadašnjosti. Naizgled lakomi- sleno kretanje gradom, biciklom, zaljubljenost, i na kraju tek naznaka ne-vremena koje slijedi: „kako li sam nesretna što vrijeme sporo prolazi: / nemam ja još pojma o tome što nas čeka / nitko nema pojma: / tek je ljeto / osamdeset i devete“. Prem- da niti jednom u knjizi nije spomenut rat, kao da tek ova pjesma otkriva dubinu pozadine – ratne strahote koje slijede i koje su naznačene, kao izvor svih strahova i strepnji. U ciklusu autorica govori o ljubavi prema muškarcu, Pakistancu, no za- nimljivo da je iskustvo rata i poraća vezano uz ljubav prema ženi, o čemu govori njezina prva knjiga pjesama„Ako se zovem Slyvia“. Za razliku od prve knjige, zbirka „Tijelo je laka meta“ složenije je strukture, ali tematske preokupacije ostaju gotovo istovjetne, vezane uz jezične igre i propitivanje identiteta lirske junakinje te njezina odnosa prema vremenu. Najbolje su pjesme ipak one koje govore o krhkosti tijela i novostečenu oprezu prema svijetu. Darija Žilić, Zagreb