Nova Istra

440 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Darija ŽILIĆ hrvatske književnosti. Autorica se ne postavlja kao ona koja kreće iz početka: ona pomno gradi pjesme koje dijalogiziraju s drugim pjesničkim glasovima, a u toj se po- lifoniji hrvatska poezija iščitava na originalan način. Treba spomenuti kako je riječ o pjesnicima: Delimiru Rešickom, Vesni Parun, Anki Žagar. Bagićeva iznimno cijeni hrvatske klasike te skromno naglašava: „...moje klopke su krhke. Guar, rosna živo- tinja, slobodna je.“ Naravno, riječ je o poznatoj pjesmi Anke Žagar, pjesnikinji koja je jezičnim inovacijama utjecala na mlađe pjesništvo pa stoga Bagićeva, u odnosu na „slobodu“ rukopisa Žagarove, svoju poetiku još uvijek označava kao „krhku“. Ovdje čitamo pjesme „Hrvatske pjesnikinje“ i „Hrvatski pjesnici“, u kojima se slamnigovski poigrava jezikom, a zanimljiva je sintagma „jezik s malo sočivice“, čime se jezik me- taforički povezuje s hranom. Naravno, Slamnigova poetika očituje se posebno u in- fantilizmima, jezičnim kalamburima, a u pjesmi „Radi se o tom“ autorica se izravno referira na toga velikog suvremenog hrvatskog pjesnika. Nešto manje uspjelu pje- smu autorica je posvetila izdavačkoj kući„Mala zvona“. Riječ je o narativnoj pjesmi u kojoj nema posebnosti, nego tek ushićenost nakon listanja lijepo oblikovane knjige. Možda je temeljni ciklus knjige Dodiri su drevniji od riječi . Upravo tijelo postaje predmetom poetskoga propitivanja, odnosno osvještavanje tijela u prostoru, ispisi- vanje „ultrazvučne kartografije“. Nalazimo i ekfrastične dijelove, ekskurs o nemoći razumnog djelovanja („Razum je nemoćan pred današnjim danom; kad lutam / od jedne sebe do druge, prepirem se nad vlastitom / prošlošću“). Ponovno se otvara bolno pitanje identiteta, sjećanjâ koja potiču ranjivost, ali i bijeg, odnosno „izlazak iz jezika“, jer se traži perspektiva vanljudska, stopljenost s egzistencijom biljke pe- njačice, izlazak iz interteksutalne matrice, otkrivanje slabosti. Nije stoga slučajno da ciklusom dominiraju motivi zemlje, rahlosti, šuma. Kao da se konačno uranja u vlastitu unutrašnjost (pjesma „Tijelo“). Tijela su krhka, ona se „unose“ u sjećanja, ona su „lake mete“, jer su otvorena prema svijetu i nezaštićena. Umjesto okrenutosti prema van, lirska se junakinja okreće sebi „zvucima koji / dopiru iznutra“ (pjesma “U predjelima uha“). Kao da se autorica oslobađa i otvara, izlazi iz klopke, odbacuje strahove („nema ničeg vani pred čim nam treba pobjeći“). I pojavljuje se povezanost s onim drugim, zagrljaj koji se ostvaruje u doticaju sa voljenim. No tijelo ipak nije nemoćno, ono može „intervenirati“ u „povijesno sjećanje“. Bezruke skulpture me- tonimija su davnih, zaboravljenih svjetova, a pljačkaši grobova, koji se spominju, itekako podsjećaju na džihadiste i njihove rušilačke napade na drevne gradove i po- četke civilizacije. U trenutku kada bi memljivost melankolije mogla narušiti urav- noteženost, pjesnikinja se vraća ludizmu, makaronštini (pjesma „Ljubimec za res nema sreće“). Izvan jezika je dodir, iskustvo osjeta, okus tuđega tijela, užitak osjetila i, naposljetku, metafora: tijelo kao glazbalo. Ciklus Nini Studen posvećen je prerano preminuloj spisateljici i izdavačici Neli