Nova Istra

44 20 / 25 S„Novom Istrom“ se četveroručno svira klavir Poslije dvadeset godina – usput, tako se zove i jedan od romana o mušketirima Alexandrea Dumasa, seniora – bilo bi glupo za Novi Istru reći tek: Nova Istra je Nova Istra. No usprkos svemu i svima povući ću takav potez, svjestan da bih mogao biti ptužen za ispraznu tautologiju, jer o tomu je, na prvi pogled, ovdje riječ. Naime, jedan moj prijatelj iz mladosti kojemu se u ovim našim ratovima, u Bosni, izgubio svaki trag, imao je nešto kao uzrečicu koja je glasila (takve se stvari ne zaboravljaju): ančvrgmr ?! Na pitanje što znači ančvrgmr , odgovorio je da an- čvrgmr znači ančvrgmr. I ništa više. Ali ni manje. Za one koji ga nisu poznavali odgovor je bio po - sve besmislen. Za mene pak, spomen na jedno neizbrisivo prijateljstvo. No, uostalom, zar već Parmenid u osvit Zapada ne poseže za tautolo - gijom te kaže: esti gar einai (jest naime jest)? Zar Lorca ne pjeva u pet sati popodne bilo je točno pet sati popodne? Nije li Moravia jedan svoj ogled nazvao jednostavno: Una cosa è una cosa? Zar tautologije ne nalazimo u Heraklita, Augustina, Pascala, Heideggera, Krleže, Tina Ujevića..? Zar Kirkegaard koji se u tu stvar dobro razumio ne zapisuje da je tautologija „najviše nečelo mišlje - nja“, te da „bez poteškoća može ispuniti cijeli jedan život“? Kao i ančvgmr, Nova Istra je postala moja prije - teljica, držao sam je, štono se kaže, u rukama, mislim na nju, susrećemo se, zavodimo se, vese - limo i žalostimo, pišemo i čitamo. Zajedno, kao da četvororučno sviramo klavir…Pitam se, kako će oni koji nisu upoznali moju prijateljicu, a ona je tu do njih, na dohvat ruke, kako će razumjeti da ona tautologija s početka ovog lapidarnog za - pisa nije posve glupa, besmislena, jednom rječju posve isprazna, da je idem per idem najviši puto- kaz mišljenja i pjevanja, da se isto spoznaje istim. Ergo: Nova Istra je Nova Istra… Dragutin LUČIĆ LUCE, novinar i filozof, Zagreb Slobodni prostor... Svojedobno, ne tako davno, neki je stranac na pitanje što misli o Hrvatskoj odgovorio da su ga kod nas fascinirale nevjerojatne prirodne ljepote ali i da je imao osjećaj kako su svi ljudi nekako suvišni. Ove se rečenice često sjetim pri spome - nu na aktualnu hrvatsku kulturnu scenu. Čini mi se, naime, da se kod nas događaju ili odgađaju važne stvari, ali uz strahovit napor, sa sudioni - cima koji su jedni drugima suvišni i nepoželjni. Drugim riječima, s negativnim nabojem koji struji u uskome, zatvorenome krugu. Svaki krug ima određen broj sudionika i otvoren je samo odabranima, onima od kojih se ne očekuju nika - kva iznenađenja niti iskakivanja iz reda. Krugovi su vodoravno povezani i čine teritorij. Zonu jala, netrpeljivosti i podmetanja. Kako svaki teritorij ili područje borbe ipak ima neki izlaz u drukčiji svijet, tako i naš „poetički„ prepoznatljiv kultur - ni krajolik ima dragocjen komad tla koji vodi na sjever, jug, istok i zapad, u slobodni prostor stva - ralaštva i idejnih raznolikosti. Zemljopisno ga, kao što je poznato, odavno lociramo kao Pulu, Istru, sjeverni Jadran. Duhovno pak kao „Novu Istru„ i pripadajuće joj hipostaze. Irena LUKŠIĆ, spisateljica, prevoditeljica i znanstvenica, Duga Resa N ova Istra , Istra , Istarski mozaik , Istarski borac ... Redoslijed bi, možda, trebao biti obrnut, ali to je to: to su moje časopisne matrjoške, babuške... kako se već zovu one tradicionalne ruske lutkice koje ispadaju, jedna po jedna, čim se otvori po - sljednja i najveća. Koja se, u našem slučaju, zove „Nova Istra“. Dakle, upravo je današnja „Nova Istra“, ova koja upravo ulazi u još jedan svoj okrugli jubilej, upra - vo je ona „Velika majka“ istarskoga periodičkog nakladništva. Eksplicitni pokaz njegove dugo - vječnosti i uspješnosti pred kojom valja skinuti šešir.