Nova Istra

438 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Darija ŽILIĆ U ponekom zapisu prisjeća se djetinjstva s nostalgijom, govori o vlastitoj obitelji, svojim kćerima... Svijet je manihejski podijeljen na anđeoski i vražji, a upravo ovaj po- tonji jači je:„Deset anđela / neće dobiti bitku / protiv samo jednog đavla“. Romanes piše o patnji Isusa Krista i ljudima koji se olako daju grijehu, ali i onima koji su u „savezu s nebom“. Nema u njegovoj poeziji bogate metaforike ni mistifikacije. Jednostavno govori o suštini, kao da je ljuštenjem slojeva značenja jezika htio doći do srži i bítī života. Treba istaknuti činjenicu da je individualan glas još i danas rijedak u ciganskoj poe- ziji. Pisanje nije imanentno tome„narodu s ruba“. Isabel Fonesca, koja se sustavno bavila životom Cigana, autorica sjajne knjige „Sahranite me uspravno, Cigani i njihov put“, naglašava tu nerazriješenu napetost između odanosti tradiciji i nastojanja pojedinca da predstavi svoje iskustvo. Fonesca ističe da je nostalgija sama bît ciganske pjesme. Odakle izvire ta nostalgija? Cigani nemaju doma, a nostos označava baš povratak domu. Cigani ne sanjaju o domovini: oni imaju nostalgiju za utopijom,„mjestom kojeg nema“, pa slave čežnju, prije svega čežnju za prošlošću. Te se značajke mogu primijeniti i na poeziju Alexandra Romanesa. Na ovome mjestu možda bi trebalo spomenuti Papuszu, jednu od najvećih ciganskih pjevačica i pjesnikinja svih vremena. Cijeli je život proživjela u Poljskoj, a kad je 1987. godine preminula, nitko to nije primijetio. Tek je Fonesca pisala o njenoj sudbini. Pa- puszina obitelj bila je nomadska, a vještine čitanja i pisanja učila je od seljakâ u zimskim boravištima. U zamjenu za neki dar, učili su je pisati. Dvadesetih godina prošloga sto- ljeća pismenosti među Ciganima nije bilo. Ona, Papusza, bila je svjedok povijesti i nije pisala samo o vlastitom narodu, već i o Židovima. Poljski pjesnik Ficowski transkribi- rao je njezine priče i pjesme, s namjerom da ih objavi u knjizi. Sudbina ove pjesnikinje na koncu je bila tragična, jer je uključena u projekt koji je trebao reformirati dotadašnji život Cigana u Poljskoj. Tada su je odbacili njezini , a Društvo poljskih pisaca nije joj pomoglo. Kada su njene pjesme objavljene, Papusza je izvedena pred sud, izopćena iz društva, a sljedećih 34 godine živjela je posve sama i izolirana. Više nikada nije pjevala. Eto, danas se Romanesovim pjesmama dive pjesnici koji pripadaju romskoj zajed- nici, ali i poznati pisci drugih narodnosti. Alexandre Romanes kao da je u svojim sti- hovima sačuvao i sjećanje na sve nesretne, poput Papusze, i neznane prethodnike koji nisu zabilježeni u „kanonima“. Njemu nije ni bilo važno uspjeti nego, baš kao i Papuszi, samo pjevati i pisati. U ovome izdanju valja istaknuti i vrlo dobar prijevod s francuskoga, koji potpisuje Marija Bašić. Darija Žilić, Zagreb