Nova Istra

437 PJEVATI I PISATI Alexandre ROMANES: Na ramenu anđela , Litteris, Zagreb, 2014., 91 str. Naslov izvornika: Sur l’épaule de l’ange. S francuskoga prevela: Marija Bašić. Alexandre Romanes rođen je 1951. godine, francuski je Rom, pjesnik i osnivač prvoga romskog cirkusa u Europi. Bio je i ekvilibrist, krotitelj, živio je u cirkusu, nomadski. Divili su mu se Jehudi Menjuhin i Christian Bobin. Njegove romane i pjesme objavio je Gallimard: Izgubljene riječi , Narod šetača , Na ramenu anđela . Tako, primjerice, Bobin u uvodu ove knjige ističe: „Čitati Alexandra Romanesa znači doživjeti iskustvo najveće duhovne nagosti. Samo glas, i osobito, ton tog glasa: potpuno napetu lutnju u mladosti“. Knjiga Na ramenu anđela sastoji se od kratkih pjesama i zapisa, koji su gnomski, izražavaju mudrost autora koji govori o svom bogatom životnom iskustvu. Možda je najzanimljiva činjenica, kako Romanes ističe, da„pisanje nije ciganska tradicija“. Za nje- ga je poezija preuzvišena, pa se dugo nije niti mogao osjećati kao pjesnik. Referira se na romski jezik, govori o njegovoj višeznačnosti i slikovnosti/slikovitosti: „Nebo, davati i Bog, / to je na ciganskom jeziku, / ista riječ“. Romanes govori i o bogatstvu francusko- ga jezika, o njegovim oblicima, ali i o zanemarivanju, odnosno nedostatku istraživanja toga jezičnog bogatstva. Govori o narodima crne Afrike. Uglavnom, svijet je podijeljen na onaj poetičan i onaj koji to nije. Romanes ne želi preuveličavati formalno obrazovanje. Ističe važnost nematerijalnog, jer„više vrijedi živjeti / na općinskom deponiju / sa ženom koja te voli / nego u veneci- janskoj palači sâm.“ Pjesnika zanimaju „stabla, ptice i poezija“. I obitelj, kojoj posvećuje knjigu i stihove. U svojim zapisima govori o predrasudama prema Ciganima. Mož- da ponekad takvo razmišljanje i jest esencijalističko: „Ciganin nikad nije / rekao ženi volim te.“ Jezgrovitost vlastitih napisa opravdava time što se najvažnije može reći „u nekoliko rečenica“. Ponekad olako potcjenjuje umjetnost romana, ponekad su njegovi iskazi odveć pojednostavljeni, ali u cjelini, ova je knjiga niz misli koje govore o smislu života u kojemu se cijeni važnost svakog trenutka. Pjesnik uživa u stvaranju i ne stidi se toga osjećaja. Spominje lutnju, violinu, i glazbu, pa je riječ o cjelini pjesničko-muzičkog iskustva. Govori o važnosti poštivanja žena –„većina muškaraca ne vidi u ženi Boga...“