Nova Istra

435 Božidar ALAJBEGOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI diskursom sportske reportaže. No autor u tome nije dosljedan pa takav način nara- cije koristi na otvaranju svakog od četiriju pripovijednih fragmenata, i ne koristi se tim diskursom tijekom cijelih narativa, već poseže za njim samo povremeno. Štoviše, i kad za takvim komentatorskim diskursom posegne, pokaže se kontraproduktiv- nim, jer autor taj izričaj koristi u svrhu pretjeranog objašnjavanja samorazumljivih činjenica ili motivacijski transparentnih postupaka likova (posebno izrađeno u priči smještenoj u Beograd). Pažljivo čitanje otkriva da se radi o nedovoljno osmišljenim, ne pretjerano zanim- ljivim kratkim pričama, što Stanković tek djelomice neutralizira upravo oštrimmon- tažnim rezovima i„skakanjem“ s priče na priču radi simuliranja simultanog prijenosa četiriju utakmica. Pritom sarajevska priča iz 1990. ostaje na razini ne pretjerano du- hovita gega s „humorom“ koji je klišej zafrkancije na račun intelektualno inferiornog pojedinca, uz očit izostanak ozbiljnije društveno-socijalne ili političke kontekstua- lizacije priče, dok je priča locirana u Zagreb i 1970. godinu posve nezanimljiva, ne- uvjerljiva i banalna, bez ikakve poante ili provokativnosti. Ljubljanska priča iz 1978. potencijalno je najzanimljivija, jer okuplja najveći broj likova i motivski je najboga- tija, ali ukupan dojam umnogome umanjuje traljavo izvedena, kaotična završnica priče, dok je beogradska priča najdojmljivija. Razlog uvjerljivosti te priče vjerojatno je u činjenici što je smještena u najbližu prošlost, u 1998., a odlikuje se bogatijim je- zikom i vrlo oštrim socijalnim komentarom, čije su kritičke oštrice usmjerene prema nekoliko neuralgičnih točaka još uvijek aktualne stvarnosti, od kojih je upozorenje o pogubnosti deindustrijalizacije možda najvažnije. Ovaj dio knjige također aktua- lizira proleterijat i vraća već zaboravljeno radništvo u ulozi subjekta priče na stranice književnosti, s kojih je već gotovo dva desetljeća protjerano. Nakon izlaska autorova prethodnog romana Split , koji se dijelom bavio i tema- tikom reklamne industrije, kritika je isticala Stankovićevo „kopirajtersko“ iskustvo, jer je taj 46-godišnji beogradski pisac specijalizirao Oglašavanje na Univerzitetu umetnosti u Beogradu, te je autor brojnih reklama za domaće i strane brandove . No, premda je ta knjiga objavljena prije pet godina, ovaj novi roman pokazuje da Slavoljub Stanković književnost i dalje stvara više kao „kopirajter“ nego kao pisac – naime, stječe se dojam da se pišući više fokusira na efekte i atrakciju, nego na sadržaj i fabulu. Roman Prvaci svijeta! , naime, proizlazi iz dobro zamišljene ideje, ali je potom njegov „kostur“ autor oskudno razradio, pa je čitatelju ponuđen premršav, tanak i nedovoljno zanimljiv rukopis. „Kopirajtersko“ iskustvo očituje se u lapidarnosti i sposobnosti gradbe efektnih tzv. one-linera , duhovitih jednorečeničnih iskaza (češ- će) i komičnih gegova (rjeđe). No, sve to je nedovoljno da zamaskira sadržajno si- romaštvo rukopisa, što se posebno pokazuje ako se svaku od četiri priče čita za-