Nova Istra

428 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Boris Domagoj BILETIĆ terorom. Pisao sam o tome na temelju također književnih svjedočanstava i držim kako je moguće argumentirano povezati ove nesreće: uzroci su izazvali posljedice, ove su pak postale opet novi uzroci itd. Među inima, suautorice ovdje navode djela: Bettize, Desnice, Fabrija, Katušića, Levija, Milanijeve, Morijeve, Rakovca, Tomiz- ze... „Dalmacija“, drugo poglavlje knjige, najviše prostora daje Marinu Držiću, njego- vu „Dundu Maroju“ na talijanskom (starijim i novijim, neuspjelim, manje ili više uspjelim prijevodima komedije, gdje ima dobrodošlih polemičnih tonova, autorskih ili citiranih, a na djelu je i za manje stručna čitatelja vrlo korisna inherentna poduka o prevoditeljskoj teoriji i praksi). Zatim je riječ o talijanskome prijevodu Držiće- va „Skupa“, uz općenite stavove o originalnosti hrvatske renesansne književnosti ili pak nasljedovanju talijanskih uzora, navođenjem „tvrdih“ pozicija jednoga Cronije, polemičnih tonova Šveleca, smirenosti jednoga Frane Čale i sl., pa do suvremenih teoretika i prevoditelja koji nailaze na probleme prenošenja i ambijentiranja stari- jih, klasičnih tekstova, poput Držićevih, ali ih prenose i tumače u sasvim novome svjetlu ili ključu, doduše ne uvijek bez stanovitih rezervi s kroatističke strane, ali ipak daleko od negdašnjih nijekanja pa i isključivosti ili neznajna starijih tumača. O Dum Marinovoj „fortuni“ i Gundulićevu „kolu od sreće“ („Od Držićeve fortune do Gundulićeva kola od sreće “), u tom se rasponu ukratko skicira paleta vjerova- nja tijekom povijesti naše uljudbe o tomu što ili tko upravlja ljudskom sudbinom. Ukratko, kako se svjetonazor mijenja(o) u susljednim epohama, tako je i s onima renesansnim, odnosno baroknim. Zaključak je u duhu ideje politike kao autonomne ljudske djelatnosti: „...Pomet kao Držićevo vjerovanje da pametni ljudi, bez obzira na pripadnost društvenoj ljestvici, mogu s dna kotača sreće stići na vrh, a Osman kao Gundulićevo upozorenje oholim vladarima, koji svojom lošom vladavinom nanose zlo vlastitom, ali i drugim narodima, da s vrha kotača začas mogu pasti na njegovo dno“. Što danas i ovdje na to reći? A završni rad ovoga poglavlja „Šime Ljubić, jedan od uzoritih ‘muževa’ Dalmacije“, posvećen je tome Hvaraninu, možda zanemarenu i zaboravljenu, ali iznimno zaslužnome devetnaestostoljetnom teologu, arheologu, povjesničaru, političaru i biografu. Osnivač je Hrvatskoga arheološkog društva, po- kretač njegova glasila, ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu, a mnogo je istraživao u venecijanskim arhivima. Zalažući se za hrvatstvo Dalmacije, naravno da je na dru- gim stranama morao izazvati otpore, taj autor, među ostalima, i djela„Dizionario bi- ografico degli uomini illustri della Dalmazia“ (Biografski leksikon uzoritih muževa Dalmacije). I njegovo djelo, i osoba, bivali su (ne)prihvaćani s obzirom na povijesno- ‑politički kontekst, bez obzira na to što je kao Hrvat svoj dalmatinski zavičaj držao mjestom suživota dviju kultura koje povezuje i knjiga koju prikazujemo. O trećemu i završnu poglavlju knjige reći ćemo u najkraćim crtama to kako obasi-