Nova Istra

427 Boris Domagoj BILETIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI autorica Delbianco, objektivna prema manama ali i vrlinama prepjeva, zapisat će: „... ima li smisla upitati, kao što je to uobičajeno uz pojavu gotovo svake prijevodne dijalektalne inačice iza koje stoji zamoran, gotovo sizifovski posao, zašto je Slavko Kalčić preveo Komediju na čakavski idiom, odnosno roverski vernakular, kada ča- kavski govornici mogu čitati prijevod toga djela na standardnomu jeziku? Nema smisla, jer se odgovor krije u iskazanoj ljubavi prema govoru djetinjstva i svijetu zavičaja koji polako umire ili je možda već nestao, a živi još u sjećanju kao istinski prostor slobode“. „Kukuljević i nezaboravljena Istra“ sažetak je o odnosu ovoga istaknutog de- vetnaestostoljetnoga hrvatskog intelektualca, književnika, povjesničara i političara prema Istranima, Istri i njezinoj kulturnoj baštini, osobito u svjetlu narodnoga pre- poroda i njegove komunikacije s nositeljima preporodnih gibanja na istarskom po- luotoku. Lijep je to primjer unutarhrvatskih prožimanja. Osnivač je bio Kukuljević Družtva za povjestnicu jugoslavensku (prvo hrvatsko arheološko društvo), uređivao njegov časopis „Arkiv...“ (prvi hrvatski povijesni časopis) itd. Osim reminiscencija u književnim tekstovima, Istra ima važno mjesto u Kukuljevićevim historiografskim i književnopovijesnim raščlambama i istraživanjima. Nije u Istri surađivao samo s uglednim hrvatskim intelektualcima i znanstvenicima, nego i s onima talijanskim. Poglavito se zanimao za očuvanje glagoljskoga nasljeđa u Istri, ovdašnjemu bogato- me i važnom glagoljičkom arealu, a Istrani su se našli i na stranicama njegova bio- grafskog priručnika „Glasoviti Hrvati prošlih vjekova“. Zanimljivost povezana s te- mama ove knjige jest i činjenica kako je svoj posljednji rad, napisan na talijanskome jeziku, Ivan Kukuljević Sakcinski objavio upravo u Puli, u listu „Il Diritto Croato“ (Hrvatsko pravo), godine 1889., pod naslovom„Filippa Lazea da Pola detta la ‘Saffo illirica’“ (Filipa Lazea iz Pule nazvana „Ilirska Safa“). „Istarski“ dio knjige zaokružuju suautorice tekstom„Istarski i riječki autori o od- lasku i ostanku“. Riječ je, dakako, o egzodusu prema zapadu, ali onome kako ga nazivam„crvenom“, komunističkom, nakon Drugoga svjetskog rata, i njegovim trau- matičnim refleksijama u djelima izabranih autora, talijanskih i hrvatskih. O licitira- nju brojem izbjeglih (većinom Talijana, ali i Hrvata i Slovenaca), što još uvijek čine dnevna politika i dirigirane historiografije, preko Jadrana uvećavajući broj nesretni- ka, a ovostran ih još uvijek stidljivo nastojeći svesti u kakve-takve realne okvire, ne ćemo ovdje. Treba ipak reći da je književnost, možda, više učinila glede otvaranja bolnih mjesta i rana ovdašnjega življa, bar u onomu humanom, čovjekomjernom i (po)etički odgovorno zauzetom smislu, negoli službena historiografija mašući još uvijek zastavama tzv. velike povijesti. Fašistički pak,„crni“ kako ga nazivam, egzodus dogodio se prema istoku, između dva svjetska rata, kada je mnoštvo mahom netali- janskoga življa, Hrvata i Slovenaca, emigriralo ili protjerano odavde pod fašističkim