Nova Istra

426 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Boris Domagoj BILETIĆ ski kulturni odnosi“, koji je pokrenuo professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, dr. sc. Mate Zorić, istaknuti talijanist, komparatist, leksikograf i prevoditelj, inače pro- fesor obiju autorica koje se, na više mjesta, ovdje referiraju na rad nekolicine svojih učitelja, odajući im tako i počast i priznanje, što je lijepa i danas nažalost sve rjeđa gesta. Od 2002. do 2014. godine voditeljica je projekta upravo dr. Roić. Neke su od studija prerađene i dopunjene za ovu prigodu oknjiženja. Spomenutu trodijelnost sadržajnog svijeta djela čine cjeline: „Istra“, „Dalmacija“ te „Recepcije i posrednici“, sve tri predmetnotematski sadržavajući pojave i osobe kojima se autorice posvećuju, a koje se tiču starije i, u znatno manjemu opsegu, novije, dalje i bliže povijesti obiju književnosti i njihovih raznovrsnih i višestrukih interferenca u dotičnim razdobljima, okvirno i ugrubo uzevši – od renesanse do u dvadeseto stoljeće. U prvomu poglavlju naslovljenom„Istra“ četiri su priloga. Uvodno pozornost pli- jeni rad„Ilirska Sapfo Phillipa Lazea“, dakle u središtu je pozornosti„Polana Illyrica“, Puljanka i Ilirka, novolatinska obrazovana i profinjena pjesnikinja iz 16. stoljeća, čiji se kratak život i skromna pjesnička ostavština sada afirmiraju u pogledu vrijednosti njezine poetike i u pogledu podrijetla ili, kako zapisuje dr. Delbianco: „...do sredine 19. stoljeća nije bilo isticanja nacionalnoga osjećaja, koji bi se mogao usporediti s današnjim, pa i Lazein ilirski pridjevak upućuje na podrijetlo , a ne narodnosnu pri- padnost “. Iako je već Ivan Kukuljević Sakcinski, ne bez argumenata, drži Ilirkom, da- kle Hrvaticom. Autorica iscrpno analizira pjesnikinjin život i rad, na temelju važnih dostupnih izvora i ne bez polemičnih tonova, ustvrđujući kako Lazee nema u anto- logijama te zaključujući: „Iako je sačuvana književna ostavština ove Puljanke i Ilirke danas skromna, ipak trag njezina ženskoga glasa iznimna je pojava u jadranskome krugu renesansnoga pjesništva. Upravo stoga ona zaslužuje spomen i svoje mjesto u budućim pregledima hrvatske novolatinske književnosti“. Cjelina se nastavlja prilogom „Danteova ‘Božanstvena komedija’ na čakavskom“ u kojoj se, osim sažeta pregleda reminiscencija Firentinčeva remek-djela u štivima izabranih hrvatskih pisaca te djelomičnih ili cjelovitih prepjeva „Komedije“ u Hr- vata, posebice raščlanjuje najnoviji prilog u tom smislu, prepjev cjelovita „Pakla“ i „Čistilišta“ i parcijalno „Raja“ na roverski (jugozapadno-istarski) čakavski (čakav- sko-štokavski) idiom Roverije (područje mjesta Juršići sjeverno od Pule). Zadaće se prihvatio čakavski, oduvijek jezikotvoran pa i ovdje, pjesnik Slavko Kalčić, premi- nuo početkom 2012. „Paka’“ i „Čistili’šče“ objavljeni su 2010. i 2011. (Matica hrvat- ska, Ogranak Pazin), a „Raj“ je ostao nedovršen zbog teške prevoditeljeve bolesti i smrti. Za Kalčićevu „Bogodi’čnu kome’diju“ na startnome organskom idiomu, koji se prepjev znatno oslanja na Kombola u književnu, standardnom, neorganskom je- zičnu toku, kao čin ograničene komunikacijske ali nemale kulturološke vrijednosti,