Nova Istra

424 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Alvijana KLARIĆ kojemu onda i sami postaju manje ili više važni.“ Upotpunjujući tu sliku periodike – u ovome slučaju novina, Brešić u prvome dijelu knjige interpretira Šopovu pjesmu Isus čita novine gdje su novine, pred uzvišenom pojavom Božjega sina, poražavajuće ogledalo efemernosti ljudskih poslova i dana. Angažman pjesničkoga glasa ovdje ide razmičući opreke i tražeći prostor milosti i nade za ljudsko preživljavanje: „neka se i dalje vrti naša zemlja mala“. Nasuprot ranijim shvaćanjima časopisa (novina) kao efemernog, onoga što iz- miče i ostaje zakopano u vremenu, nasuprot univerzalizmu i esetičnosti književnih vrhunaca (kanona), Brešić ovom knjigom, upisujući predmet bavljenja u kontekst književnih, povijesnih i društvenih okolnosti vremena u kojem se pojavljuje, efe- merno postavlja u meritum književnopovijesnih istraživanja. Časopisi tako u 19. stoljeću ne samo sadržajem, već samim postavljanjem u književno polje, otvaraju prostor za nove književne žanrove (esej, novela) te omogućuju pisanje i obajvljiva- nje romana-feljtona i srodnih žanrova koji izlaze u nastavcima te time, kako se to vidi kod Dumasa ili Zagorke, prodaju novine/časopise. Kasnije će se i oblik i način pojavljivanja ovoga medija mijenati – prilagođujući se promjenama u funkcioniraju književnosti, shvaćanju autorstva, komunikativnosti djela itd. Brešić ovom knjigom potvrđuje da je časopis medij koji je samom svojom dina- mikom determiniran ritmičnosti izlaženja, političkim, recepcijskim i tehnološkim zadanostima. Kao mutimedijalni proizvod novi kontekst dobiva u digitalno doba: elektronički časopisi zadržavaju osnovnu ideju periodika, ali mijenjaju tehničku pri- premu i recepcijski, uglavnom senzorički okvir čitanja. Ostavljajući okvire i moguće smjernice razvijanja ovoga medija u novom tehnološkom kontekstu, Brešić temu knjige pozicionira posve blisko percepciji povijesti knjige, odnosno književnoj povi- jesti. Časopisi su ovdje ne samo motori i hambari književnosti, kako ih, prizivajući Vrazovu i Šimićevu definiciju, autor rado naziva: oni su i nositelji pisane kulture i kulture knjige koja je o njima, baš kao i sama zgrada književnosti, u bitnome ovisna. Časopisi su, kako je Brešić istaknuo i u ranijoj svojoj knjizi, oni koji stvaraju tradiciju – i to, rekla bih, u jednome modernističkom paradoksu u kojemu, kako upozorava A. Compagnon, tradiciju proizvode time što je osporavaju. Ritmičnost časopisne produkcije opisuje njihovu cikličnost, ponavljanje koje istodobno prekrojava i nadi- lazi ono što je rečeno jučer da bi revidiralo – i na novi način afirmiralo – ono što je jučer osporeno. Time se od svjedoka ili dokumenta pretvara u proizvođača diskur- zivnosti – aktera na čiju je „nevinost“ potrebno računati jedino sa zadrškom. Marina Protrka Štimec, Zagreb