Nova Istra

423 Marina PROTRKA ŠTIMEC KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI slijedeći induktivni pristup, od konkretnog i pojedinačnog dolazi do apstraktnije razine u kojoj, u posljednjim poglavljima knjige, piše o razlikama između pojmova naraštajnost i časopisnost , fenomenu e-časopisa , te na samome kraju nudi definiciju časopisa. Riječ je o temi koja je u domaćoj književnoj znanosti dobila mjesto upravo u znanstvenom, stručnom i nastavničkom djelovanju Vinka Brešića. U dugogodišnjem bavljenju periodikom Brešić je objavio niz relevantnih publika- cija. Pozicioniranjem teme u kontekst 19. stoljeća, u kojemu se ovaj medij profilira, bavio se u knjizi „Čitanje časopisa“ (2005.) u kojoj pojam časopisa određuje prema srodnim periodičkim publikacijama – novinama, almanasima, kalendarima... U od- nosu prema novinama koje karakterizira periodičnost, aktualnost, univerzalnost i publicitet, časopis se, kako je pokazao, razlikuje prema kriteriju ograničavanja neo- graničenog, pri čemu se – navodi Brešić riječi Otta Grotha – časopis izdvaja većim stupnjem ograničavanja. Kako bi definirao specifičnosti časopisne prakse, u zaključ- nome poglavlju Brešić iznova upućuje na povijesne i društvene okolnosti upisane u časopisnu praksu. Da bi se časopis definiralo treba, kako upućuje, pratiti logiku i sintaksu samoga medija u njegovim uobičajenim izvedbama. Pokušavajući olak- šati put detektiranja samoga polja i njegovih smjerova istraživanja, Brešić upućuje na postavke njemačkoga istraživača Güntera Kieslicha koji upozorava na važnost preciznog praćenja genealogije fenomena, određivanja tipologije, usmjeravanja na društvenu funkcionalnost i komunikativnost časopisa. Na komunikacijskom planu, kako ističe, „časopis ne zanimaju priopćenja koja on donosi, a niti oblici u kojima se ta priopćenja javljaju, čak niti samo komunikacijsko sredstvo (tj. tip medija), već publicistički proces iniciran komunikacijskim sredstvom“. Zaključak koji Kieslich iz toga izvodi, da je definicija časopisa tek drugorazredna u fenomenologiji njegove pojavnosti i djelovanja, Brešić povratno postavlja kao obrazloženje strukture ove knjige i vlastita istraživačkog pristupa. Zanimljivo je da, opremajući i ovu i prethodnu knjigu („Čitanje časopisa“) ilustra- cijama iz časopisne prakse, naslovnicama, člancima ili pojedinim isječcima – Brešić prvu lijevu stranicu knjige u oba slučaja oprema ilustracijom iz rječnika objavljenoga u Danici 1835., u kojoj se daje opis imenice časopis. Tamo se nove, učene riječi na- rodnoga jezika, poput ove – opisuju poznatima, onima na latinskome i njemačkome jeziku, pa je „ časopis , a m. – ephemeris, Zeitschrift.“ Ta znakovita definicija ovdje usmjerava i sam predmet autorova istraživanja – barem u povijesti njegove recepcije u kojoj je najčešće bio promatran kao možda ilustrativan, ali efemeran predmet bav- ljenja. Na tu se činjenicu autor referira i prvom rečenicom predgovora:„U našoj zna- nosti periodika ima važnu, ali relativno sporednu ulogu. Uglavnom je tretirana kao jedan od historiografskih izvora, ali ne i kao autonomna činjenica, još manje struk- tura s vlastitom genezom i poetikom. (...) pasivni medij koji prenosi neki sadržaj po