Nova Istra

42 20 / 25 fameje ČA. Fameja je to ka danas broji 25 katedri (bi se reklo malih famej) u tri države (Hrvacka, Austrija i Mađarska), ma anke u 4 županije naše patrije. Fameja je to ka broji na miljare ČAtežaka, ČApensijera, ČApoeta, ČAartista... ma kako ćete da ih zovemo. Svi ČAovci ne samo ča razmiču kol - trinu pasanih vrimeni već su i luč za buduće vri - me. Svi uni delaju, i se ne štufaju, da bi unima ki su bili, podignuli monumenat, a unima ki će doć ništo pušte, da znaju i da budu kuntenti ča žive na tako, znutra, valje svranićon bogate, zemlje. Ta velika fameja na leto pušti, za vrimena ka će doć, čuda besid, kanti, knjig i svakakovih drugih del. Ta storena dela nisu za nas nego za „i klitu“, da uni ki dojdu budu kuntenti da žive u tih kraji ki su bila, su i će bit to ČA su. ČAfameja se, ne samo špera, već i je nikako sigura da će i uni ki će doć (bi se moglo reć, naša dica), o pasanih vri - meni, i o onih vrimeni ki će za njihovu dicu doć, s jenakon miron dat sebe. Nu, se šperamo da će to postat i njihova užanca. ČAfameja zna da, ako štabelo posiješ, da će se nać ČA i za makinat. „Nova Istra“ je sinergijski povezana s gornjim mislima. Dvadeseta je obljetnica prilika da u ime obitelji Čakavskog sabora čestitam na dvadeset godina plodnoga rada i iskažem iskrenu zahval - nost svima koji su tijekom ovih godina pridonijeli izlaženju časopisa: prije svega uredniku, ali i au - torima, recenzentima, znanstvenicima, pjesnici - ma, književnicima i svima onima koji su na bilo koji način pomagali i pomažu da to vrijedno bilje - ženje kulturne stvarnosti bude zavijeka. Valja kazati da ne slavimo samo časopis. Tu su i ostala izdanja pod „krovom“ „Nove Istre“, u obliku knjiga, koja također baštine regionalnu i/ili nacionalnu kulturu širokog spektra: beletri - stika, historiografija, pjesništvo, književnost, filozofski eseji, sjećanja, ogledi itd. Ukupno do danas preko 70 djela. Divljenja vrijedno. I sve to u manje od 20 godina! Časopis „Nova Istra“ nije samo tisak. On je po - kret. On je događanje. On je prostor koji daje i traži. On je kanal za komunikaciju. On je posred - nik (sredstvo) za razgovor. Časopis je pomalo domoljuban, kako regionalno tako i nacionalno. No, domoljublje je to koje ne upada u zamku do - moljublja navijačkog tipa. To je samo izazovno otkrivanje istine, britkosti i afirmiranosti u ra - zličitosti. Nastavak je to, na neki poseban način, puta zacrtanog sedamdesetih godina prošlog stoljeća u kojem je i Čakavski sabor imao važnu ulogu. Časopis „Nova Istra“ od samog je početka bio i sve do danas ostao, jedna specifična (nova) pojava, a moglo bi se reći i svojevrsni fenomen u odnosu na većinu drugih sličnih časopisa iza kojih obično stoji neka „velika institucija“. Kad je riječ o prijelomnim povijesnim vremenima, a to nastajanje časopisa „Nova Istra“ jest, kako odijeliti opće od osobnog? Nastanak, rađanje i uspješno življenje časopisa, budimo iskreni, plod je, od ideje do realizacije, jednog čovjeka. A taj se čovjek zove Boris Domagoj Biletić, glavni i od - govorni urednik časopisa. Boris Domagoj Biletić sazrijevao je stručno, stvarateljski, znanstveno pa i životno zajedno sa časopisom. Možda je to „zajedničko odrastanje“ Borisa, časopisa, Istre, hrvatske povijesne zbiljnosti, svojevrsni tumač uspjeha pustolovine započete prije dvadeset godina. Borisova poznata osobnost, svojevrsna tvrdoglavost, (bez)kompromisnost, upornost, stvarateljska napetost i vjera prenijela nam se, putem časopisa, u ostavštinu. Časopis bismo mogli opisati kao povijest protkana strašću Bo - risa Domagoja Biletića, koja je k tome i duboko osobna, ali i mjesto gdje su se iz pera mnogih ni - zale budućnosti koja danas postaju javom. Boris i svi stvaratelji zabilježeni u izdanja časopi - sa shvatili su da svi mogu kulturu ignorirati neko vrijeme. Neki je mogu ignorirati i dugo. Među - tim, nitko to ne može činiti svo vrijeme. Boris je prepoznao to da budući povjesničari kulture neće moći pronaći opravdanje za njegovo (naše) ne djelovanje. Prepoznao je i slabu aktivnost Čakavskog sabora u to vrijeme. Prepoznao je i mogući sinergijski efekt svih institucija kulture koje djeluju u tom podneblju (Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika, Čakavski sabor). Prepoznao je to da mora postojati prostor za „susret“ regionalne i nacionalne kulture. Znao