Nova Istra

414 PRILOZI O ZAVIČAJU Miodrag KALČIĆ propusti Nevena Ivanića, bez obzira na to koliko Ancelj inzistirao na kolokvijalnom i žargonskom stilu, vrve na gotovo svakoj stranici, a u sadržaju paginacijski pre- vid, svaka je paginacija feljtona umanjena za dvije stranice), uz neznatne dopune i objašnjenja u ponekim nedovoljno jasnim epizodama, feljtoni bi itekako bi dobili na uvjerljivosti i ozbiljnosti, promišljenosti i argumentiranosti, na potrebitoj stil- skoj i esejističkoj težini ne gubeći, tamo gdje ima smisla i svrhe, na feljtonističkoj duhovitosti. Budući da je knjiga prepuna imena, zemljopisnih i povijesnih pojmova, toponima i podataka za lakše snalaženje po napisima (ukupno četrdeset i pet feljto- na, iako su zadnja četiri nepotrebno nazvana „polemični članci“, ne razlikuju se ni po formi ni po sadržaju, ni po čemu, od prethodnih feljtona, tim prije jer ne znamo s kim to Ancelj polemizira, a ako već polemizira, bilo bi normalno objaviti i drugu stranu), prijeko je bilo potrebno načiniti imensko kazalo i kazalo gradskih (zemljo- pisnih) toponima, kao i popis korištenih izvora i literature (za daljnje čitanje). Bilo je za sve to vremena – pet godina! Navedeni neveliki urednički (i mali autorski) za- hvati, kakvi su knjizi takvoga formata potrebni i sadržaj ih sam po sebi zahtijeva, do- prinijeli bi doista iznimno vrijednom djelu, ovako smo ostali bez pridjeva: iznimno. Usamljen i zaljubljen, slovenski književnik Ivan Cankar kolovoza 1898. iz Pule piše voljenoj Ani Lušin:„Sad kad sam osuđen da samujem u toj napuštenoj, od Boga i ljudi zaboravljenoj Puli.“ Pa ako je već Pula „od Boga zaboravljena“, da ne bude jednako tako, kako je bilo krenulo, i od ljudi (sto dvadesetak godina kasnije), naro- čito sadašnjih i budućih građana drevnoga, na opstojnost osuđena prastaroga grada, pobrinuo se Franc Branko Ancelj svojim esejističkim feljtonima u Sto godina pulskih vizura .