Nova Istra

413 Miodrag KALČIĆ PRILOZI O ZAVIČAJU imamo takvo koje će svatko drugačije izgovarati (oni anglofoni će reći ‘brajdžuni’, a frankofoni ‘brižini’), pitajući se usput jesu li slavni Brioni potonuli na dno plavog Jadrana. Usput, zašto Brijuni po istoj državotvorno-pravopisnoj logici nisu ‘naciju- nalni’ park? I zašto nemamo stadijune, šampijune, avijune, kamijune...? O, blažena gluposti!“ (str. 157). Bit će da glupost stanuje baš u takvima i sličnim autorovim mudrovanjima. Naime, zalutali nazovi jezikoslovac Franc Ancelj pametuje tamo gdje mu nije mjesto (ne bi li, ponovno, ispao frajer u multikulturalnoj Puli), jer da je kojim slučajem nešto pročitao o rečenome hrvatskom toponimu (Tone Peruško, Zvane Črnja, Petar Šimunović, Branimir Crljenko, Miroslav Krleža...), znao bi da su otočje tako nazivali (prije „državotvorno-pravopisne logike“) i nazivaju doma- ći starosjedioci Medulina, Premanture, Banjola, Peroja, da su Brijuni hrvatsko ime otočja, a Brioni talijansko, posve jednako kao i gradova, Pula i Pola, Trst i Trieste, Rovinj i Rovigno.„O, blažena gluposti!“ S druge pak strane, kad Ancelj piše o Areni (str. 135-140), štiti kolege iz svoje struke, nigdje (ni uzgred) ne napominje (što u drugim slučajevima učestalo čini) kako puljska Arena nije na popisu svjetske kul- turne baštine UNESCO-a, niti će tako skoro biti, zahvaljujući idejnom projektantu i arhitektu „obnove Arene“ (od 1984. do 1986.) Attiliju Krizmaniću koji je jedan od najočuvanijih amfiteatra na svijetu uspio dovoljno unerediti (rušenjem antičkih zidova i djelomičnim iskopavanjem temelja Arene) i tako obnoviti (betonizirati i „ugostiteljizirati“), da na spomenutu listu Arena možda nikada neće doći. Našlo bi se još sličnih primjera u ovoj knjizi. Očito je kako prolazni novinarski feljton – dopadljiv, zabavan i populistički no- vinarski žanr uz jutarnju kavicu – napose sa stručnim nakanama, nema relevantnu, ni istovjetnu niti jednakovrijednu, prezentaciju u knjizi (osim kao dokument uz- burkanih vremena, što u„Pulskim vizurama“ nikako nije slučaj). Ovaj žanr ne može ovako predstavljen izdržati neprolaznost knjige, njenu ukoričenu trajnost (premda suvremena i jeftina knjiga u virtualnim vremenima besramno svaštari po svim pita- njima, ona dobra ne gubi na značenju i značaju). Kad se već krenulo u objedinjavanje Anceljevih subjektivnih i esejističkih feljtona o nekadašnjoj Puli, valjalo je i autor- ski i urednički intervenirati (knjigu urednički potpisuju: urednica: Gorka Ostojić Cvajner i uredništvo: Davor Matticchio, Gorka Ostojić Cvajner, Mirjana Grahovac Vojinović i Alfio Klarić) u postojeći novinarski tekst, a ne objelodaniti jednak („osim pojedinih ponavljanja“) novinski tekstualni pretisak s, naravno, daleko kvalitetnije otisnutim fotografijama, što knjizi daje i dodatnu, fotomonografsku komponentu. Ovako, u knjiškoj formi, „kopipejstirani“ novinarski dokument (indigo novinarska inačica) nedostatan je i nedostojan sadržajne vrijednosti. Očišćeni od novinarskih naivnih dosjetki, žargonskih pošalica, ne uvijek pamet- nih asocijacija i inih anemičnih fraza (kad smo već kod jezika, nedopustivi lektorski