Nova Istra

412 PRILOZI O ZAVIČAJU Miodrag KALČIĆ na težini i ozbiljnosti koju su, unatoč feljtonskoj priprostoj formi, imali u novinama. Takvom doživljaju ukoričena teksta najprije doprinosi nametljivo dopadljiv i nasilno duhovit (silovito šaljiv) autorov stil. Kičaste nepodopštine novinska prolaznost s la- koćom proguta, u knjizi, međutim, ostavljaju one gorak okus. Budući da su Ancelje- vi tekstovi sprega esejističkoga i feljtonističkoga pisma, dakle svojevrsna mješavina zahtjevnijega i pristupačnijeg stila, prijelaz (gdjegdje i skok) iz jedne u drugu formu nerijetko je nasilan, nezgrapan i nespretan, a njihova difuzija neprilična, esejistička se popularno-znanstvena ozbiljnost često rastapa u banalnost i feljtonističku siro- vost. Autorovo usiljeno dodvoravanje čitatelju žargonskim opaskama, njemu vese- lim penetracijama, uz neprimjerene čakavske doskočice (koje ubacuje bez ikakva razloga), engleske i „balkanske“ (jugoslavenske) frazetine, uz priproste kolokvijalne (pokatkad ulične) sintagme, naivne dosjetke, šankerske viceve i jeftine pošalice (nje- govim rječnikom: ne bi li ispao pulski frajer), poput (nasumce listajući slučajno uo- čenih): „‘zahvaljujući’ ludilu i gluposti tzv. homo sapiensa“ (str. 19),„pouzdani izvori tvrde da na licu mjesta bijahu viđeni i mali zeleni sa susjednog i prijateljskog Marsa, no to, nažalost, nije znanstveno dokazano“ (str. 21), „kad bi sada vidjeli glavni trg svoga slavnoga grada Pule, carevi August i Franjo Josip bili bi – jako, jako žalosni“ (str. 37), „kakvi su to Giardini bez voća i povrća?“ (str. 60), „ali – vlast drumom, a narod šumom“ (str. 62), „mudro je čovječanstvo u 20. stoljeću izumilo svašta, pa i svjetske ratove“ (str. 67), „A oni navalili k’o mutav na telefon“ (str. 87), „kasarne (na hrvatski prekrštene u vojarne, jer – nije šija nego vrat)“ (str. 119), „Na tu svinjariju Bog reagirao nije. Niti Majka Božja“ (str. 123),„a možda siromaštvo nije u džepu na guzici, nego – u glavama“ (str. 144),„nakon 1. svjetskog rata je nogiran iz grada“ (str. 159), „A tko hoće bez problema doći do Fine? Pa – što ne uzme helikopter?“ (str. 191),„na spomen ‘kina’ devedeset i devet od stotinu malih građana grada Pule zaci- jelo bi razrogačenih okica pitalo: kino – što je to?“ (str. 192),„pa kad su se u Puli već gradili ‘moreplovi’, što se ne bi i ‘zrakoplovi’?“ (str. 211), „samo da na kraju za to ne ispadne kriv – Zoki Vakula!“ (str. 216), „ulica dugačka basnoslovnih 125.000 (slo- vima: sto dvadeset pet tisuća!) – milimetara!“ (str. 239), „tu je ranije ipak bio grad, a ne vukojebina“ (str. 252)... Takve i slične „dosjetke“ samo opterećuju i obezvrjeđu- ju nadahnuta esejistička i publicistička, dobro potkrijepljena poglavlja s pametnim, kritičkim razmišljanjima o gradu nekad, jučer i danas. U sličnome zanosu Ancelj ponekad zastranjuje i neznalački pretjeruje zalutavši u područja o kojima malo ili ništa ne zna: „A Brioni su prekršteni u Brijune. Jer su tamošnji žitelji to tražili? Neće biti – jer stalnih stanovnika na otočju već četiri i pol decenija nije bilo. Pa se jedino može pretpostaviti da je kum bio netko kome mnogostoljetno ime nije zvučalo dovoljno domoljubno. A bilo je posve neutralno (izvedeno od ilirskog ‘Brevona’). Pa sad umjesto imena koje je poznavao cijeli svijet