Nova Istra

411 Miodrag KALČIĆ PRILOZI O ZAVIČAJU dotiče, valja spomenuti da je srednjoeuropska, mediteranska (zemljopisno) i, prije svega, vojno-pomorska Pula bila etnički, civilizacijski, kulturno, jezično i po mno- go čemu posve heterogena zajednica kojoj su znatno doprinijeli časnici (tadašnja, u punom smislu riječi, gospoda, intelektualci), dočasnici i brojni vojnici (pretežito mornari) iz svih naroda Monarhije, ali jednako tako i doseljeni stručni, obrazovani kadrovi (liječnici, profesori, znanstvenici, inženjeri, pravnici...), kvalificirani radnici, majstori, obrtnici, trgovci, obični radnici... Premda je njemački (danas u Puli zane- maren čak i u turističke svrhe!) bio službeni jezik (od 1853.), kao uporabni jezik u gradskoj svakodnevici nametnuo se talijanski. Civilni i vojni dužnosnici i službenici upravnih ustanova i raznih (državnih) institucija govorili su njemački, kvalificirani radnici, pripadnici srednjega i sitnoga sloja talijanski, a radnici, uglavnom došljaci sa sela, nastojali su svoj materinski hrvatski jezik, njegov čakavski dijalekt, što prije zamijeniti talijansko-mletačkim, polesanskim (puležanskim) dijalektom zbog većih mogućnosti zaposlenja, napredovanja u poslu i, na koncu, pripadnosti gradu. Asi- milacija i akulturacija bila je tako brza i učinkovita da se ponekad već u prvome na- raštaju gubilo hrvatsko etničko obilježje i napuštao hrvatski jezik (čakavica), tako da dobar dio (i današnjih) puljskih Talijana potječe iz hrvatske sredine. Kozmopolitska obojenost i multikulturalnost, koju se prečesto unaprijed neopravdano i pretjerano afirmativno podrazumijeva, sa simpatijama prihvaća i kao mantru shvaća, na primje- ru je Pule prije zabluda negoli odlika, jer nipošto i nikako ne predstavlja uobičajenu politikantsku frazetinu za dobar suživot i skladnu snošljivost mnogonarodnoga sta- novništva. Često je upravo takva nepripremljena, neprimjerena, naprasita i prisilno nastala multietničnost (nakon silnih migracija i, napose, naseljavanja poslije sva- koga egzodusa) izvor mnogim političkim tenzijama, socijalnim nerazumijevanjima, kulturalnim nesporazumima i sukobima, pa kasnijim ipak tolerantnim mirenjima (zakonodavnim, političkim, životnim standardom...) kojih u Puli nije nikada nedo- stajalo, dapače. Sociologija, demografija, politologija, kulturologija i devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća Pule tek čekaju svoja istraživanja. No, nije u Anceljevoj knjizi baš sve blistavo. Izabravši pristupačnu novinarsku formu feljtona (dvotjedne ili tjedne kolumne), populističkoga, laganoga i nezahtjev- noga štiva, osobnoga izbora lepršava rukopisa, Franc je Ancelj tijekom objavljivanja priloga u Glasu Istre osvojio brojne Puljane koji su iščekivali, iz tjedna u tjedan, nove feljtone. Međutim, kad su se ti feljtoni nakon pet godina našli okupljeni u knjizi, iako je autor „nastojao suvišna ponavljanja eliminirati, no ipak samo tamo gdje to nije naškodilo sadržajnoj cjelovitosti napisa“ (Gorka Ostojić Cvajner: „O knjizi“, str. 5), stilski nepromijenjeni i posve jednaki (osim pojedinih ponavljanja) svojim ina- čicama u dnevnim novinama, izgubili su dijelom na uvjerljivosti. Tada atraktivni, pitki napisi u novinama, ovako sabrani u knjizi poprimaju drugačije obilježje, gube