Nova Istra

379 Darko DUKOVSKI PRILOZI O ZAVIČAJU Ukrajinske narodne vojske (1919.) i Crvene armije (1920.). Od odlaska u Poljsku pa sve do 1949. naziva se Karl Albrecht von Habsburg-Lothringen, a kasnije Karl von Habsburg-Altenburg. Nadvojvoda Leo Karl imao je sličnu sudbinu. U Prvome svjetskom ratu borio se na istočnoj bojišnici u činu satnika ( Rittmeister ) u 17. ulanskoj (konjičko-kopljanič- koj) pukovniji. Kao i brat, odlikovan je brojnim visokim ratnim odličjima. U nekim političkim kombinacijama spašavanja Monarhije bio je, uz svoga oca, zamišljen kao kralj Poljskoga kraljevstva. Po svršetku rata, s bratom Albrechtom odlazi u južnu Poljsku (Galiciju) na obiteljsko imanje. Godine 1919. prihvatio je poljsko državljan- stvo i kao časnik, poput starijega brata, stupa u poljsku vojsku. Ostao je živjeti na obiteljskome imanju na kojemu se s bratom bavio proizvodnjom piva. Najmlađi nadvojvoda Wilhelm Franz bio je, za razliku od braće, „nestašni i ra- zuzdani sin“. I on se, poput braće, borio na istočnoj bojišnici kao zapovjednik sat- nije kopljanikâ u 13. ulanskoj pukovniji, a kasnije u tzv. Ukrajinskoj legiji. Bio je zaljubljenik u Ukrajinu i ukrajinsku kulturu. I on je u političkim igrama Beča imao moguću ulogu budućega ukrajinskog kralja. Po svršetku rata ostaje u Ukrajini i osniva Ukrajinsku narodnu (dobrovoljačku) vojsku, kojom kao pukovnik zapovije- da u kratkome ratnom okršaju s poljskom vojskom. U narodu ga nazivaju i„crvenim princem“ zbog njegove skrbi za siromašan narod. Ratovao je, ne baš uspješno, protiv svoje starije braće, ali je zato, također s njima, bio uspješan protiv Crvene armije. Politički se potpuno razišao s obitelji. Tada se odriče prezimena Habsburg i mijenja ime u Vasil Vyshyvanyi. Nije se snalazio u političkim igrama i ubrzo se razilazi s vodećim ljudima ukrajinskoga nacionalističkog pokreta te napušta zemlju, ali ne i ideju neovisne ukrajinske države. 41 Sugrađani Talijani također su novačeni u austro-ugarsku vojsku. Uglavnom su ratovali na galicijskome bojištu i na području Karpata. Pojedinci su uspijevali dezer- tirati i priključiti se talijanskoj vojsci na sočkoj bojišnici ne želeći se boriti protiv svo- jih sunarodnjaka, ali protiv svojih sugrađana – da. Većina ih je, s dragovoljcima Tali- janima iz Julijske Venecije, Istre i Dalmacije, ratovala u Dobrovoljačkoj julijsko-dal- matinskoj postrojbi. Prema nepotpunim podatcima, na talijanskoj su strani ratovala 53 Puljanina, od koji su neki nesumnjivo hrvatskoga podrijetla (Ercole Diminich, Antonio Lovrich, Piero Marincovich-Marinelli, Mario Stanich i dr.). Petnaestoro ih je odlikovano srebrnim i brončanim medaljama za vojne zasluge, ratnim križevima i drugim odličjima (od toga 7 posmrtno), a 11 ih je poginulo na bojištu. Prvi je pao samo dva mjeseca nakon otvaranja talijanske (sočanske) bojišnice, Giacomo Dean, 41 Timothy Snyder, The Red Prince: The Fall of a Dynasty and the Rise of Modern Europe , London: Badley Head, 2008.