Nova Istra

34 20 / 25 vrsna tribina mišljenja i stavova, neiscrpno ra - sadište ideja i poligon na kojemu se provjerava otpornost društvenih i književnih ideja. U njima se zrcali svijest i samosvijest određene sredine i njezina odnosa prema svijetu u kojemu živi, ali i odgovornost za njegovu sudbinu. Nije nimalo prigodno ako kažem da se to bez ostatka zrcali na stranicama Nove Istre i njezinih 20 godina knji - ževnoga i kulturnoga djelovanja. Premda naslovom sugerira lokalnu i regionalnu usmjerenost, tijekom dvadeset godina izlaženja Nova Istra željela je, i u tome uspijevala, biti mno - go više od glasila istarske sredine. I po kvaliteti svojih priloga, po imenima koja su se oglašavala na njezinim stranicama, ali i po svojoj koncepcij - skoj otvorenosti aktualnostima iz književnoga i društvenoga života. Držeći se postojanih načela književne/umjetničke relevantnosti, svoje stra - nice otvorila je lokalnom i nacionalnom, bližem i daljem susjedstvu, slavenskom i europskom svijetu. Popis imena na njezinim stranicama podjednako je relevantan i reprezentativan, znakovitiji kada se detaljnije promotre tematski brojevi kojih poticajnost umnogome nadrasta okvire časopisa. U prilog tome svakako je i ni - ska naslova tiskanih u časopisnom bibliotečnom nizu od kojih pojedini temati i knjige imaju kapi - talno značenje. Ono što svakako zavrjeđuje da se istakne u osvr - tu na prijeđene godine, uz prepoznatljiv grafički izgled, svakako su kriteriji kojih se uredništvo pridržavalo pri izboru priloga. A oni su uvijek književne naravi i relevantnosti, prepoznatljivi i poticajni za razvoj književnosti i umjetnosti i sve - kolike društvene sredine. Dostatni da se ustraje na zacrtanoj misiji, nedaćama usprkos! Ivan J. BOŠKOVIĆ, sveuč. prof. i književni povjesničar, Split Ruka koja zna što hoće Kada sam svojedobno pisao o časopisima Druš - tva hrvatskih književnika, spomenuo sam, da - kako, i pulski istarski ogranak ovoga Društva i njegovu Novu Istru , te istaknuo dvoje: svijest o postojanju lokalne časopisne tradicije na koju se naslonio ovaj časopis i činjenicu da je „Nova Istra“ jedan od bolje uređivanih hrvatskih ča - sopisa. Dok sam to pisao, pred očima sam imao grafički uistinu uzorno organizirane, oblikovane i otisnute sveske, koji su se nadaleko razaznavali pokazujući da imaju jaki – danas bi se to reklo – vizualni identitet te da je gotovo nemoguće da „Novu Istru“ promatrač zamijeni za neki drugi, njoj više ili manje sličan časopis. Baš takva bila je Nikolićeva „Hrvatska revija“, pada mi na pamet – za razliku od „Revijinih“ novijih domovinskih inačica, koje pokazuju manjak upravo onoga što mi se nadaje kao poveznica Nikolićeva i Biletiće - va projekta, a to je – urednička ruka. Da se radi o ruci, i to ne o bilo kojoj i bilo kakvoj ruci, nego o ruci osobe koja zna što i kako hoće, i to što hoće izvede do kraja bez kolebanja, vješto i sigurno, spretno i sretno, uvjerio sam se kada sam prvi put zašao u prostore u kojima „Nova Istra“ nastaje, a s njome njezine biblioteke te brojne povremene i neke danas već tradicionalne ma - nifestacije poput Šoljanovih dana ili Pulskih dana eseja. Tko god je i jednom imao sreću kretati se tim prostorima, mogao je osjetiti kako se tiho i nenametljivo prepliću i dopunjavaju entuzijazam i profesionalnost, profesionalnost i zanos, zanos i odanost. Ne znam je li to čar malih mjesta, ali znam da to nigdje ne uspijeva bez uvjerenja u ono što se radi i nema te dotacije, nema te forme i nema te kulturne politike koja može zamijeniti potrebe koje dolaze iz osobnog doživljaja sebe, svoje sredine i svoga zavičaja od kojega sve iona - ko otpočinje. Biletićev i credo njegovih samoza - tajnih suradnika čini se da je zapisan u onoj And- rićevoj: Čovjek je dužan svome zavičaju ... Vinko BREŠIĆ, red. sveuč. prof. i književni povjesničar, Zagreb Iznjedrila i odgojila generaciju Magazin koji bi netko neupućen po nazivu mo - gao nazvati regionalnim, u dvadeset godina izla - ženja odavno je prešao (i nadmašio) uske grani - ce i okvire kojima običavamo opisivati i tematizi -