Nova Istra

24 20 / 25 Boris Domagoj BILETIĆ držaje i bibliografiju. Ti i takvi, nekoji, koji ne znaju ili ne žele čitati i prepoznati notorno, jednako tako sastavljaju antologije, književne povijesti... – formalno žive u 21., a bivaju u 19. stoljeću. Istar(ijan)skim kampanilistima pak treba reći da se sve iole vrijedno, bar književno vrijedno, što se u Istri oglasilo izravno tekstom, ili kao sekundarna/drugotna/posred(ova)na informacija (prikaz, kritika, reagiranje, polemika itd.), pojavilo, i osobe i pojave, na stranicama ovoga časopisa. I dobrona- mjernim (ne)poznavateljima nekih prilika opet ide ono što sam višeput napisao i objavio: „Nova Istra“ jest da ide u kontekst hrvatske književno-kulturne periodike drugoga poraća u Istri, uostalom ne bi bilo moguće svojedobno je ne pokrenuti i s tom sviješću, znanjem i spoznajom o kontekstu, ali OVAJ ČASOPIS NIJE (ni„me- hanički“, ni generacijski, niti ikakav drugi) NASTAVAK NIJEDNOG RANIJEG PERIODIKA, PA TAKO NI ONOGA/ONIH SLIČNA IMENA. Jer, da smo ga primjerice nazvali „Novi XYZ...“, kojim bi nas tada argumentima, osim zemljo- pisnim, dakle onima podneblja, mogli ugurati u nekakvu kronologiju, kontinuitet, što li...? Ni časopisi ni književni naraštaji nisu štafetne palice! A da je uvijek lakše šablonski improvizirati negoli analitički uspoređivati, jest. Koliko je oko nas oko- štalosti, nepoznavanja, inercije, nečitanja, automatskog preuzimanja netočnosti, a bez izvorna, objektivna uvida u stvarno stanje stvari! I to u jednoj, bar prostorom, ograničenoj,„maloj“ kulturi velikih povijesnih vrijednosti i kontinuiteta. I ovom prigodom treba podsjetiti na to da je, osim istarskih kolega po peru, koji- ma je bilo stalo da imamo ogranak – danas izvan Zagreba možda najživlji, svakako prepoznatljiv, onaj koji ne mora „izmišljati“, „frizirati“ ili „fingirati“ djelovanje, kada se traže razna izvješća, nego dapače skraćivati i sažimati o programskoj djelatnosti, da ne ispadnemo neskromni ili da komu nehotice ne nametnemo kompleks neaktiv- nosti, čak nerada, a i toga ima u ograncima Društva diljem Hrvatske! – pa smo ga i osnovali, što starijim kolegama prije nas nije uspjelo, veliku ulogu i za nas presudnu u Zagrebu imao tadašnji predsjednik DHK, danas akademik, uvijek skloni nam Nedjeljko Fabrio. Sa simpatijama se i prijateljskom zahvalnošću sjećamo angažmana i podrške u lokalnoj sredini – uvijek potrebne, ali koja nije i uvijek na djelu (primjera je bezbroj, no prigoda je ipak kao svečana pa ne ćemo o tomu) – koju je početkom 1990-ih prema IO DHK pokazao i dokazao tadašnji pulski gradonačelnik, danas nažalost pokojni prijatelj dr. sc. Luciano Delbianco. O pokojnom kolegi i prijatelju Anđelku Novakoviću..., ma sve smo već rekli i napisali, nedostaje nam dan-danas, i nedostajat će nam ubuduće taj Čovjek, Prijatelj, Kolega! Sve to pokazuje da mnogo ovisi o ljudima, katkad samo o nekolicini, pa i onomu jednomu... I, konačno, neka nam ova knjiga ne spadne na manje slova no što ih u djelatnosti Istarskoga ogranka DHK i životu časopisa „Nova Istra“ trenutno stvarno, a to će