Nova Istra

23 Boris Domagoj BILETIĆ 20 / 25 tužno je ustanoviti da se pojam „književni život“ negdje usput izgubio. Primjerice, kolega kolegi ne dolazi na književni susret, predstavljanje autora i nove knjige, drugi neki program... To je početkom 1990-ih i nešto kasnije bilo nezamislivo. Iako, mora se priznati, svatko ima pravo na kakvo mu drago viđenje sebe i vlastita mjesta, što se može ali i ne mora poklapati s tzv. objektivnom stvarnošću. Ponekad se čini da smo ovdje, blizu, još donekle uzajamni, samo kada „meni treba“ pomoć, objava tek- sta, knjige, priređivanje „moje promocije“ i sl. Sve u redu, ali gdje je tu zajedništvo, potreba za drugim i drukčijim, makar nakratko, svako toliko? Ljudi više ne bi ni na domjenak, samo da se podružimo, našalimo, pročitamo ponešto novo, „izogovara- mo“ nekoga trećeg, reda radi... Takvo je vrijeme, takvi smo. Ne bi nas bilo četvrt stoljeća, niti bi Istra imala ozbiljno nakladništvo (možda smo jedini preostali nakladnik koji kontinuirano objavljuje zapažena izdanja na ovome poluotoku, što je više negoli tužno!), da nije bilo suradnikâ i prijateljâ, kolega i znalaca. Mnogih. Kada se radi, osobito dugotrajno i mnogo, moguće su pogreške, propusti, može se štošta previdjeti, slučajno, kao i predvidjeti,„namjerno“. Sve u sve- mu, isprika svakomu tko osjeća da mu ona pripada, i hvala svakomu kojemu zahvala doista ide, a nije mu upućena. Sudeći prema sada već davnome prisjećaju, mislim da su i ogranak i časopis ispu- nili glavne svoje nekoć najavljene, pokretačke, bitne zadaće: biti poveznicom kultura, ljudi, jezikâ, njegovati i promicati najprije materinsku, zavičajnu, hrvatsku riječ (oba lica istoga lika: književni standard i dijalekt/e), biti otvoreni prema suzavičajnicima, otvoriti se prema cijelome nacionalnom prostoru i, najprije putem prijevodne lite- rature, svijetu bližemu i onome udaljenijem. Nismo, mislim, iznevjerili ni zadanu si demokratičnost: poetičku, estetsku, svjetonazornu i generacijsku šarolikost i supo- stojanje. O svemu ostalome može se cijeniti i suditi, ovako ili onako... No, nakon toliko brojeva i godišta, kao da treba uvijek iznova podsjećati zagrebo- centrične svijesti nekih više ili manje dogovječnih i predvidljivih arbitara/„arbitara“ hrvatske kulture i književnosti na to kako je Zagreb još uvijek brojem, prema služ- benim statistikama, manje od petine (1/5) Hrvatske, kako je vrlo provincijski sto- tine se puta dnevno bodriti i uvjeravati kako „smo“ metropola/„metropola“, iako je naš glavni grad jedan manji svjetski i osrednje malen/velik europski grad(ić) itd. Jer, gledajući „dalekovidnicu“/“katedralu duha“, stječe se dojam da gledate zagrebačku televiziju, o ostalim pokazateljima tvrde centralizacije, pa i informativne, ne ćemo danas i ovdje. Takvim glavama treba i nakon 20 godina od pokretanja „Nove Istre“ ponoviti, prvo, da: NOVA ISTRA NIJE REGIONALNI ČASOPIS!, iako je po- krenuta i živi u svojoj i iz svoje regije/zavičaja, nego je OPĆEHRVATSKI periodik sa znatnim udjelom prijevodne literature i tema, pa dakle i MEĐUNARODNIM referencama. I nije samo kultura i književnost u njoj. Dovoljno je pogledati u sa-