Nova Istra

191 Ivica MATIČEVIĆ ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) Matoš, ne pripada niti jednoj koteriji, niti jednoj struji, što je samostalan i slobodan. Naposljetku, smatra kako su njegova etika i estetika kudikamo poznatiji od etike i estetike Bazaline, toga „anonimnoga doctora“ koji „bulazni o mojoj podmitljivosti i o – honorarima.“ Slijedi daljnja oštra kritika načina na koji J. Hranilović piše svoje prikaze, jer to čini hvalospjevno i bez mjere. IV. – Anonim (A. Bazala), (Bez naslo- va) , „Glas Matice hrvatske“, III, br. 14-15 (10. VIII. 1908.), str. 122-123. Iz načina i tona teksta jasno je da ga je napisao Bazala, kao nastavak polemike s Matoševim prigovorima i zamjedbama upućenima upravi MH. Smatra kako i ovaj put Matoše- vi napisi pokazuju lice čovjeka koji na ljude i prilike gleda s visoka, kritizerski, neod- mjereno, umišljeno, nadajući se da će pritom biti i duhovit. Matoš je tipičan čovjek mijena, jer malo koketira sa „Savremenikom“, pa malo s MH, a o njegovoj etičkoj prirodi dovoljno govori činjenica da isti onaj Matoš koji Maticu naziva bunjištem nudi Matici svoje rukopise na ogled i tisak, traži od Matice novčanu pomoć, nada se solidarnosti... Bazala smatra kako je nepošteno od Matoša to što traži novac od književnog društva koje smatra neznalačkim i protivnim njegovim estetskim staja- lištima i životnim uvjerenjima. V. – A. G. Matoš, Etična polemika ,„Hrvatsko pravo“, br. 3832 (28. VIII. 1908.), str. 2. Matoš smatra kako je neetičan postupak Matičine uprave i njihova „Glasa MH“, jer su bez njegova pristanka objavili njegovu sliku na kraju I. godišta (1906.) kao vrlog novog suradnika Matičina glasila. Time su htjeli naglasiti kako je i Matici, eto, prišao jedan od najglasnijih mlađih. Bilo je to rekla- mersko iskorištavanje njegova imena. Sada, pak, kada kao slobodona kritičar iznosi svoje mišljenje protiv Matice kao „bunjišta braće Radića i bivšeg fratra Cherubina“, sada to ne odgovara Matičinim interesima pa ga napadaju i razvlače kao „posljed- njeg čovjeka“. Tvrdi da je Matici prišao tek kad su ga bojkotirali u „Savremeniku“, da posrijedi nije istodobna suradnja s dvije koterije, kako to rade mnogi, pa spominje Vojnovića, Kosora, Lovrića i Gjalskoga. Nadalje, „kukavna je izmišljotina da sam ja ikad od Matice tražio potporu. Poslavši joj radove i knjigu neizdanih mojih priča, primah predujmove, jer me uvjeravahu da će moja knjiga biti štampana, da će u svoje vrijeme doći na red. Pošto mi to čekanje dosadi, uzeh djelo natrag, jer nisam želio da izađe kao postumna knjiga ili da uđe u štampu tek onda kada promijenim ‘nazore’ u pravcu estetike braće Radića i etike Cherubina Šegvića i A. B.-e. Gospoda vrlo diplomatski umovahu da me kiseljenjem mog djela u svom pretincu i nadom u honorar mogu prisiliti na ćutanje u jednoj i na udaranje po drugoj koteriji“. VI. – A. Bazala, Još jednom A. G. Matoš – i onda ne više , „Glas MH“, III, br. 16-17 (10. IX. 1908.), str. 137-138. Bazala smatra kako je Matoš oličenje sposobnosti, ali i površ- nosti. Ne želi više odgovarati Matošu, jer je posrijedi „smušena“ glava. Matoš je čov- jek koji Bazalu, kako kaže,„ne može ni uvrijediti.“ VII. – A. G. Matoš, Tempestas in matula ,„Hrvatsko pravo“, br. 3862 (3. X. 1908.), str. 2-3. Završna Matoševa replika