Nova Istra

132 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Zvjezdana JEMBRIH ćam se da sam zadnji put Moraviju čitala kada mi je bilo četrnaest, potajno, znajući da mama zasigurno misli kako to još nije za mene, ali mama misli što misli i nema je, ja sam gore na prvom katu u sobi, sjedim u poluotškrinutom ormaru, hladovito je i tiho, sjećam se zgusnutog, erotskog, opasnog i ozbiljnog teksta koji sam onda jednako tako upijala kao i sada. Dobro štivo. Kroz prozor se vidi par starih stabala i polje. Iza polja je igralište. Uz igralište je neka baraka. U njoj je šank pa su dečki noćas nakon utakmice ostali piti. Poslije ponoći me probudilo neko ojkanje, ni pjesma, ni smijeh, ni svađa, ni galama. Nego, kao neki zov, ne znaju ni oni sami što to ojču nakon pet piva u proljetno nebo, njih nekoliko još zacijelo maloljetnika, tu stoje u noći u krugu i ojču, kako su valjda oduvijek ojkali momci, zovući mjesec, zvijezde, ovce, djevojke, izazivajući i zazivajući istovremeno, ojču i neka ojču, u pozadini se čuje turbo-folk, ali nadglasalo ga je ovo ojkanje i drago mi je, kroz polusan molim boga nek čuva taj pjev, kakav god bio. KIŠA, VRIJEME Vrijeme se ovdje mjeri zvonom s tornja, ali nekako ne mogu pohvatati te otkucaje, da li je to kvarat ili trikvarat, povremeno ih čujem, silaze s tornja niz polje, ali kao da su nekako proizvoljni. Ili bih htjela da je tako. Proljeće se bori s vjetrom i kišom, plavo-sivi oblaci zalijeću se s mora preko polja, nad granama čiji se vršci već blago zelene. U krošnjama se komešaju ptice. Kratka je ovakva stvarnost, znam. Tko danas gleda kapi kiše i osluškuje po pjevu ptica je li kiša prestala ili sustaje? Ovo je obilje u kojem se vrijeme rastapa i klizi, kao žitna kaša i postaje hranjivo – kao pričest. Ili možda kao ispovijed. Ili možda samo kao šutnja i slike – jednostavni prizori – stabla, rub polja, tlo pokriveno travom. Priljubljena uz te tihe prizore, duša se odmara, a ako se odmara, zacjeljuje. Romor, mantra bez sintakse. Zaziv koji se jednoliko ponavlja. To je ispovijed. Amen. Šušti kiša. Kiša je plava jer je zemlja zelena. Natapaju se livade, šparoge, grmovi, škrape. Natapa se more, mreška se mrkoplavo u daljini. Šutnja i šuštanje. Kosovi su se sakrili u žbunje. Zvoni podne, kiša je prestala, dan se zažutio. Kada zazvoni podne, trebalo bi zapravo stati. Pustiti sve iz ruku, otpustiti sve iz glave, ali to ne ide, gusti preplet dana već je krenuo, radnje su tu, simo-tamo. Nekada je u podne i blago stalo. I ljudi i živine. Sunce. Sjediti na suncu. Žmirkati. Pod kapcima crvena topla mrena. Trnci mira.