Nova Istra

130 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Zvjezdana JEMBRIH na rubu polja je najstarija, bijela i mala Gospa od Kuj, s preslicom, mozaikom i ostacima grobišta. Slučajni Ližnjan, u koji se slučajno naselio par s djetetom i u naslijeđene apartma- ne na zemljištu s maslinama i grmovima nara uselio deset tisuća knjiga. Slučajno, poput slučajnog nalaza ostatka oltarne pregrade u zaraslome polju. I taj par omogućuje boravak piscima. Tako, iz čista mira. Iz želje da udomljuju. Ljude – povremeno, i knjige – trajno. (Razumna odluka.) Knjige koje najčešće više nikome nisu potrebne: Pa što će ljudima knjige kad imaju iPhone i kad u dnevnim boravcima imaju plazme, a regale iz stanova svojih roditelja i rođaka valja izbaciti, zajedno s prašnjavim enciklopedijama i sabranim djelima A.G. Matoša i Krleže, pa čak ni „Jugoslavenska kuharica“, ponovljeno izdanje, nije nikome više zanimljiva, a možda je pokoji pokojni rođak imao i pravu biblioteku, e to je tek problem, sve te kartonske kutije i taj rasuti teret, dozlaboga dosadan i zastrašujući... I tu sam, tu mi je biti. Disati. Sprijateljiti se u nevidljivosti ili vidljivosti, u šutnji ili u slučajnom Dobar dan ili Hvaljen Isus ili Ima li šparoga? ili Kojim putem do Šišana? (na što ni mlada ni stara žena tromoga tijela žustro ustaje sa svoje sjedalice pred ku- ćom, ustaje, prijazna i začuđena ujedno i pokazuje mi širokim zamahom, najradije bi me možda i ispratila do Šišana, i kaže mi Bog i sretno! ). Ovo je moje vrijeme, moj dar meni. Tu sam. Jučer, vidim – mali dečko, crvenokos, sa svijetlim, gotovo prozirnim obrvama i široko razmaknutim ušima nešto kopa. Njegov otac pored njega traktorom razgrće zemlju i kamenje za sadnju maslina. A dječak čuči i kopa. Pažljivo, rukama zagrće neku humku. Danas prolazim istim putem. Okrugla humka, na njoj okrugao vjenčić – spleteno plavo i bijelo cvijeće. Tu je pokopana zasigurno neka dječakova životinjica. Ptica? Psić, mačka? Ulazim u crkvu, vrijeme je nedjeljne mise. U klupama pedesetak ljudi, žamore. Zatim se umire, nakašlju pa opet umire, složno. Iz sakristije izlati onaj isti crveno- kosi dečkić u ministrantskoj košulji, poteže mjedeno zvono za početak mise i zatim pokreće malu procesiju. Objema rukama drži veliki posrebreni procesijski križ. Sa strane su mu dva dječaka, manja od njega, jedan bucmast, drugome nedostaje sjeku- tić. Iza njih polako hoda stari župnik. Pjevački zbor je glasan, sve korizmene pjesme pjeva gromko poput veselih koračnica. Župnik je slabovidan pa sve radi polako i dostojanstveno, ali nekako mimo svega, a tri dječaka, predvođena crvenokosim, za- pravo vode misu, trče po crvenu knjigu, nalijevaju kaležiće, došaptavaju se, gurkaju, dižu i sjedaju, nekako po svom. Na kraju opet predvođeni starinskim križem uspo- stavljaju procesiju, za njima idu i drugi dječaci i djevojčice raznih uzrasta, desetak