Nova Istra

129 Zvjezdana JEMBRIH SUVREMENA KNJIŽEVNOST se opasao obrambenim zidinama. Stanovništvo se brže-bolje orijentiralo na kršćan- stvo, pretvorivši pritom javne zgrade u bazilike. Svejedno su malo potom barbari razorili grad. No, i osamsto godina prije toga na istome su mjestu Rimljani osvojili utvrdu His- tra, a Histri se bacili na vlastite mačeve da ne bi zapali osvajaču u ruke, prethodno poubijavši svoje žene i djecu, bacivši ih preko rubova zidina. Eto povijesti! Vjerujem da je bar jedna trudnica uspjela zamaći za grmlje i uteći u život, da se sakrila u neku spilju i nastavila lozu onih koji se ne ubijaju do istrebljenja. No, o njoj i njezinima ni jedna povijest nije zucnula ni slovca. Eto, sjedim na oblom konzerviranom zidu apside i mislim si, koliko šparoga izni- če po ovom surom grmlju, koliko kukaca i gmizavaca, koliko ličinki i larvi, koliko vidljivog i nevidljivog još diše i gmiže i dokle će tako, svakoga proljeća, još od prije Krista, i prije Histra, još od vremena sive grube keramike, još od eneolitika, neoliti- ka, od prvih priklesanih oblutaka, od prvih skloništa, od prvih svetiša. U blizini je i spilja Šandalja, važno paleolitsko nalazište. Nasuprot Nezakciju stere se brdo obraslo šumom, na njegovom obodu u daljini nazire se naselje – zvonik i oko njega zgusnuto gnijezdo kuća. Na jugu se pruža usjek uske doline, u njemu zelene krpice trave i ljubičaste krpice grmlja. Prema moru izmaglica. Pod obodom brda ljudski glasovi. Sumrak. Vraćam se. Prestiže me mali traktor. Ispušta smrad nafte. Vozi vreću umjetnoga gnojiva. Skreće u polje. U Valturi u dućanu kupujem mineralnu vodu, sjedam na klupu, tažim žeđ i gledam u žutu crkvu. Nije joj ni sto godina. Netko ju je ovdje sročio u nekom neogotičkom stilu, ali i ona je dobila istarsku auru, mirno tu stoji ili, bolje, sjedi, usred sela i označuje Valturu, kao što šišanski zvonik označuje i ozračuje Šišan i krug oko njega. U crkvi, u mraku, neobrijani zvonar, poput sjene, u kratkom kaputu, ozbiljan, odzdravlja mi i odsutno me gleda. A desno, uz kamenu škropionicu, na zidu – osta- tak manirističkog oltara – drveni retabl s viticama i glavicama anđela, u sredini Sve- to Trojstvo kruni Bogorodicu. A ona sjedi i zuri u daljinu. OPET JA Rekoh, ovo je moje vrijeme, moj odsječak, slučajno odsječen i usađen u ovo malo istarsko naselje, na rubu zemlje, na rubu mora, na rubu svih zbivanja, poput Ponta, negdje u nigdini, Ližnjan koji se može uguglati, doduše, i koji ima svoj povijesni zbornik u izdanju Matice hrvatske, i koji je poznat arheolozima i konzervatorima, ali koji tu slučajno čuči na ovoj uzvisini, okružen suhozidom i dračom i novim ruži- častim i narančastim kućama za odmor, Ližnjan s dva zvonika, jednim središnjim, usađenim u najvišu točku uzvisine, i drugimmanjim, Marijinim, na raskršću, a dolje