Nova Istra

127 Zvjezdana JEMBRIH SUVREMENA KNJIŽEVNOST Spušta se sumrak. Miris dima. Ljudi pale suho granje i drač. Biti mi je ovdje. Pijem vodu. Dobra je. Umivam se. Izuvam se. Stopala mi dodiru- ju hladno meko tlo. Zrak se grije, kukci zuje. U kamenoj ogradi jedne kuće u selu uzidana je kapelica. Mala kvadratna niša sa zabatom, zatvorena ogradicom izvijenom u željezu. Kroz bijelu uljanu boju probija hrđa. U niši nema nikoga. Koji je svetac tu bio? I gdje je sada? Netko ga je premjestio, zaboravio, zagubio? Ili se to mjesto čuva za neko nevidljivo kućno božanstvo pa ono, vidljivo/nevidlji- vo, svejedno, svejednako stoji tu u toj niši. Već tri tisućljeća? Ipak, netko je pored niše u procijep kamena usadio buket plastičnih žutih ruža. Ruže su tu, dakle tu je zaci- jelo i svetac/svetica, što li već. Ruže su svježe žute boje, plastika još nije izblijedjela. Nad nišom, pod drugim kutem svjetla, ugledam uklesana slova: AVE MARIA . Ave. Dućan je popodne zatvoren, a pekara radi do deset prijepodne. Mise su nedje- ljom u 11 i 18 sati. Na župnoj oglasnoj ploči oglašuju se dobrovoljni građevinski radovi za crkvicu Majke Božje od Kuj . Isprva ne razumijem, kasnije mi se u literaturi razjašnjava toponim. Kuje je ime uvale, Cuvae, Cue, od lat. Cupa, gdje kasnolatinski p prelazi u v . Stari čakavski genitiv množine bez nastavka daje izraz od Kuj. JA, DISANJE, PISANJE E, ja sam na redu. Ostavljam ostale likove. Svatko ima zapravo svoj vrt, kuću, utoči- šte, svi su negdje smješteni u svakodnevicu ili u neku njezinu inačicu. A ja? Meni treba disanje. Disanje, potom pisanje. Sebično i jedino moguće. Ovdje je dobro. Drugi su drugdje. Odvajam se. Prepoznajem se, kao iza mrene. Puno vremena je nataloženo u taloge, neki su okoštali, neprozirni. Starim. Dobro je stariti, nije dobro stajati. Na gomili nepokret- nih naslaga. Trebam prozirnost da bih pisala. Trebam vrijeme-bivanje, prozirno i titravo u svojem ne-moranju. Ponovno sporo, kao u dane davnih odmora, odrastanja, djetinjstva, putovanja, u doba ne-svjesnosti. Trebam prijelaz u ne-svjesnost, u drugu svijest. Ako nastavim u strci svega i ničega, od koje se kovitla svakodnevni život, izgubit ću ne-svjesnost, ili drugačiju svjesnost, tu žarku podlogu za stvaranje. Onosvjesnost. Onesvjesnost. Da se ne onesvijestim. U ušima ponovno osluškujem vlastiti dah. Vozim bicikl. Kao nekada. Koja radost! Na laganim uzbrdicama dah postaje čuj- niji. A na nizbrdicama oko ušiju struji poput višeglasnih struna zrak, grmlje, niske