Nova Istra

126 Zvjezdana JEMBRIH, Zagreb LIŽNJAN, OŽUJAK 2014. PRVI DAN Osupnulo me danas proljeće. Istarska crljenica, ružičasta i prhka, livade, tik do obale, s rubom bodljikava grm- lja iz kojeg izniču mlade šparoge, sive ploče kamena i plitka modrina mora koje se tiho ljulja, sve me to osupnulo, obgrlilo, pričekalo me u ovom kutku svijeta, pitomo i pomalo divlje, kao u zasjedi. U daljini čunjasta brda pretpovijesnih gradina. Prisno i ovdašnje i davnašnje – sve odjednom. Pri dnu polja neki mali ljudi usađuju u zemlju sadnice kupusa. Dolje u zaljevu neki čovjek nepomično sjedi u bijeloj barci. Djevojčica i dva kuštrava psa penju se stazom do crkve. Kako čujem, jedan se zove Flek, a drugi Reks. Stari župnik u crnom odijelu s bijelim kolarom izlazi iz dućana pokraj zvonika. Pozdravim ga, on mi polako kimne svojim podbratkom. Ližnjan je stara i blaga uzvisina, ispod nje je polje koje se u dugom dahu pruža do mora. Na kraju polja, na početku mora, na mjestu gdje se račvaju zemljani putevi – crvenkasti, sa zaostalim lokvama od jučerašnje kiše, u njima se ogleda tek iznikli drač – sjedi bijela crkvica, a ispred nje procvale perunike. Crkvica je ograđena plit- kim suhozidom. Jedna propupala smokva naginje se nad apsidu. Trava i djetelina. Sveto polje. Ispod crkvice je valjda starija crkvica, ispod nje još jedna starija, a ispod svega „vila rustica“, s podom od šarenog mozaika. Ptice i ribe. Vitice i meandri. Vje- rojatno. Morat ću pitati za ključ. To je Gospina crkvica. Gospa od Kuj. Ližnjanci joj hodočaste jedanaestoga lipnja svake godine. Ne znam zašto baš toga dana. Među kamenjem šuškaju gušteri, a možda i zmije. Sa zapadne strane ližnjanske uzvisine leži groblje. S groblja se širi tišina. S istoč- ne strane je igralište. S njega dopire graja. U sredini je župna crkva. Do nje vode staze kroz vrtove. Cvate glog. U dvorištu laje crni pas. Na vrhu stabla pjeva kos.