Nova Istra

100 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Zdravko ZIMA gotovo stoljetnoj dobi (rođen je 1918. godine), u solidnoj je kondiciji. Poput kakva Borgesova sljedbenika, fra Gabrijel otkriva tajne samostanske biblioteke, vodeći nas strpljivo kroz etnografsku zbirku i kolekciju Mladena Veže, slikara koji kao i Kačić potječe iz obližnjeg Brista. Formalni dio posjeta završava predavanjem o Kačiću. U uvodnom dijelu svoga govora fra Gabrijel nam se obratio na tečnom latinskom jezi- ku. Nakon toga arheolog Emilio Marin (profesor Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu i nekadašnji ambasador u Vatikanu) zahvaljuje mu knjigom u kojoj je fra Gabrijela proglasio Kačićem našeg vremena. Uslijedio je ručak koji nije lako opisati. Već ambijent samostanskog atrija, s kvadraturom kruga dekoriranim palmama, bio je dovoljan da probudi apetit. Juha od leće, janjetina, domaći hljeb pred kojim se treba prekrižiti, plavac i kolači kojima ne znam imena, ali koji nikoga nisu ostavili ravnodušnim. U prvom činu Dunda Maroja , u Pometovu epikurejskom monologu, to najbolje ilustrira Držić, zaključujući gotovo dijalektički: što veće ijem to sam lačniji . Pometovi kapunići, guščice i sufridžate logični su korelat svemu što smo kušali u Zaostrogu. U raju smo , zaključujem zajedno s Držićevim junakom. Napokon, za pupčanu vezu tjelesnih i duhovnih užitaka dum Marin je vjerodostojan jamac. Bio je orguljaš, komedijaš, urotnik, komornik u službi grofa Christopha Rogendorfa, ali jednako tako svećenik i rektor crkve Svih svetih (Domino) u Dubrovniku. Poslije povratka u Gradac, svi se bacaju u postelju. Srećom, Željko Ivanković od- lazi na kupanje, pa s njim odlazim i ja. Uvijek mi treba nekakav impuls da iskočim iz rutine ili unaprijed zacrtanog kolosijeka. Ovaj put takav podstrek dao mi je Ivanko- vić koji godinama ljetuje u Gradcu. Kako živi u Sarajevu, od Gradca ga dijeli samo dva i pol sata vožnje automobilom. Na rivi, pred hotelom Laguna , našlo se jedva nekoliko kupača. Ali vrijeme nije moglo biti bolje. Bolje nije moglo biti ni more. Plivao sam više od sat vremena, uživajući u kupanju kao što se uživa u babljem ljetu i osjećaju da je nešto zadnje (makar što se tiče Jadrana i kalendarske godine). Pli- vao sam uokolo, vraćao se prema obali i opet skretao prema pučini. Oduvijek imam osjećaj da pripadam moru, tim više što sam rođen u vodenom znaku. U Cvijetu sa raskršća , jednoj od svojih najljepših novela, dediciranoj zaručnici Olgi Herak, Matoš piše o lutalici koji susreće lijepu i slijepu Izabelu. Djevojka ga zove u njen dvorac, ali lutalica se nećka. Priznaje da je nesretan (po Matošu, nesrećan ), iako zna da bi u do- diru s ljudima i lašcima bio još nesretniji. I kao što Matošev junak, ili autor glavom i bradom, nije pristao na komfor građanske civilizacije, možda bih i ja trebao ostati u moru, tražeći utjehu u okrilju kakve nimfe. Kad Izabela pita svog subesjednika kako se zove, on odgovara: Solus. I ja sam svoj egzistencijalni vijek proveo kao Solus, izvan svih ideologijskih i strukovnih koterija, sa ženama koje su obitavale u inozemstvu i djecom koja su živjela u različitim gradovima. Tako blizu i tako daleko, sam ali ipak ne sasvim sam. Uvažavajući povijesne okolnosti i vrijeme u kojem se našao Matoš,