Nova Istra

65 Adam RAJZL SUVREMENA KNJIŽEVNOST odjednom je prestao ići u lov na noćno čekanje. Zašto je odustao? Jednom, u povje- renju, ispričao je mom ocu Martinu Tišljeru, kad se približio vatrenoj kugli, izdigao pušku i naciljao, puška nije htjela opaliti. Ruka mu se, od straha, ili zbog čudne sile što su je širili vatrenjaci, ukočila. Od tada, preplašen doživljenim, izbjegavao je od- lazak u noć na čekanje. „Svaka noć ima svoju moć!“ – složio se s mišljenjem prijatelja Martina. Samo je njemu priznao da se plaši novog susreta s vatrenjacima. Priče o vatrenjacima dečki iz naše družine smatrali su izmišljenima, plodom ma- šte naših susjeda i baba. Tuna Filin bio je najglasniji. „Dođi, Tišljeru, sa mnom na naš strnjak, gdje noću čuvam ovce u toru. Spavat ćemo u pastirskoj kućici na dva kotača, što je otac po potrebi prevlači s jedne strane na drugu stranu njive. Ne moraš se ničega plašiti. Imam tri psa, hrvatska ovčara, oni će zalajati i na svaki let ptice. Naši se psi ničega ne boje, čak ni najlukavijeg lijača... Gledat ćemo zvjezdano nebo, izlazak Mjeseca iznad Lipovačke šume, pad meteorita na nebu... Najljepše su vedre ljetne noći, uvjerit ćeš se... A ja sam tamo danima, pa ništa nisam vidio. Katkad sretnem Jozu Uzelca što se uvečer vraća kolima iz šume... Opet je negdje krišom nasjekao drva.“ Ohrabrio sam se i uz očevo dopuštenje prespavao s Tunom u pastirskoj kućici. Gledali smo uvečer zvjezdano nebo, sitne i krupne zvijezde, meteorite što su poput golemih krijesnica prelijetali nebeskim svodom. Psi su mirovali. Nije ih uzbudilo ništa, čak ni let i huk sove, ni lavež lisca u Lipovačkoj šumi. Druge večeri sve se promijenilo. Tri psa, hrvatska ovčara crne kovrčave dlake i toplih očiju, koji na svaki mig svoga gospodara, pokret prstom ili rukom, otrče i ki- lometar daleko da vrate zalutalu ovcu ili krmaču i za nagradu dobiju komad kruha premazan masti, u početku su snažno i hrabro lajala. Tuna je pogledao kroz prozor kućice i uzdahnuo. „Stigli su vatrenjaci, ipak postoje!“ – prošaptao je prestrašeno. U blizini šume i ja ugledah vatrene kugle kako poskakuju, zastaju, potrčavaju, umire se, a onda opet krenu. Preskaču jedna drugu, zalete se i vrte u krug. Prestra- šeni psi odjednom su poletjeli prema našoj pastirskoj kućici ispred koje smo Tuna Filin i ja, još desetak minuta ranije, zadivljeno gledali vedro zvjezdano nebo, puno sitnih i krupnih zvijezda. I mi smo se za svaki slučaj sklonili u kućicu.Tu smo se osjećali sigurniji. Psi, na- kostrušenih dlaka i zatamnjenih očiju, drhtali su poput šibe u nabujaloj rijeci. Svim su se silama pokušavali uvući kroz vrata kućice, tražeći našu zaštitu. Znao sam da nešto nije u redu. Tunini psi nikada se ničega nisu plašili, ni zmija otrovnica, ni za- lutalih podivljalih pasa, čak ni grmljavine koja je ostalim psima unosila strah u kosti. „Nisam vjerovo u bapske priče. Od sad ću vjerovati. Sada vidimo svijetleće kugle,