Nova Istra

64 Adam RAJZL, Đakovo VATRENJACI O vatrenjacima, vatrenim kuglama, fenjerašima ili svjetlonoćkama, kako su ih još zvali, tog se ljeta na diljskim brdima uporno pričalo. Janja Filina uvjeravala je kako svake noći iz lapovačkoga groblja vatrenjaci izlaze iz grobova, dolaze na žitne njive, hodaju, potrčavaju, zastaju, a kad prođe ponoć i približi se jutro ponovno se vraćaju u groblje. Iza njih nema nikakvih tragova, osim polegnutog žita i trave u livadama. „To su sigurno neki mjernici koji su za života krivo mjerili i premjeravali, pa sada trpe i moraju svake noći hodati poljima i ponovo mjeriti“ – govorila je Reza Pinter. I najhrabriji susjedi vatrenjake su izbjegavali. Doduše, bilo je nekoliko lovaca koji su se ohrabrili i krenuli za svjetlima što su u obliku kugle ili plamenih jezika skakali ili šetali pred njima. Najuporniji je bio lovac Pišta Madar. Prošao je dva rata i ničega se nije plašio. Na sve priče o fenjerašima što lutaju poljima samo bi odmah- nuo rukom i povikao: „Gluposti!“ Uporno je i dalje, kao što je to činio godinama, išao na čekanje, nadajući se da će uloviti srndaća velikih rogova ili lisca širokog repa. Kad bi na polju ugledao svjetla što se pomiču, ostavio bi se lova i čekanja te krenuo hrabro u lov na vatrene kugle. Želio je otkriti o čemu je zapravo riječ. Bili su mu, doduše, čudni krugovi u nabu- jalom tek rasklasalom žitu i pravilne kružnice u livadi. Babe su govorile da su to tragovi vila koje u ponoć izlaze iz vrbovih krošanja i plešu sve do predjutarja. No,