Nova Istra

57 Milko VALENT SUVREMENA KNJIŽEVNOST dolazi za manje od tri tjedna u Zagreb. Premda se u kući na Željezničkoj koloniji osjećam kao u ekološkoj svemirskoj stanici posvećenoj čistoći u svemiru, čemu je najviše pridonijela moja uredna soba, toliko različita od onih neurednih u kojima sam dosad boravio, nestrpljivost nisam mogao ni trenutak odagnati. Drugi dan na- kon povratka u redakciji obavljam administrativne poslove s tajnicom Biserkom (ra- čuni, putne karte itd.). Ravnatelj radija i Pjer hvale moje reportaže. Na radiju me svi zovu Europa Globan, osim Pjera. On me zove Marko. Svi me hvale. Čak je i pobož- na tajnica Biserka pohvalila moje dvije reportaže, onu o Saneli i Sulam. Rekla je da su „dirljive“. No sve je uzalud. Nestrpljiv sam. Na sastanku s Pjerom u njegovom uredu sve se odvija mirno, prijateljski i profesionalno. Zaboravili smo obojica na onaj žestoki nesporazum s muslimankom Sulam (u emisiji Aisha). Ta zar mi nismo zagrebački džentlmeni! Gospodska komunikacija. U drugom dijelu sastanka lirska građanska poezija gospodstva topi se na ledu stvarnosti. Ipak, Petar Flajs je glavni urednik. On mora biti koncentriran na Europu na dlanu . Slijedi njegov paket nared- bi. Dragi moj Marko, četiri dana „obiteljskog odmora u bazi“, zatim Dubrovnik šest dana. Opet dva dana odmora pa u Ljubljanu, također šest dana. Zatim slijede dalj- nje instrukcije. Iz svakoga grada najmanje tri reportaže, najbolje četiri. Javi se Biser- ki. Sve je za tebe spremno. U redu, Pjer. Možeš biti potpuno spokojan. Ne moraš se brinuti. Nadam se da ćeš biti zadovoljan kao i dosad. Četiri dana divljanja u sobi i na terasi zbog nestrpljivosti i četiri dana uzaludnog smirivanja u ateljeu-vrtu uz Emila, Vandu, kolače, kavu i džoint. Slijedi posao. Slijećem u Zračnu luku Dubrovnik u Čilipima. Uzimam taksi. Stižem u Grad. Na Pilama me čeka Dubravka, zvana Dube, Pjerova kolegica. I ona radi na radiju. Ona će mi, kako je rekao Pjer, „malo asistirati“ u Dubrovniku. Sjednemo na terasu restorana. Naručujemo piće. Travari- ca. Nostalgičan pogled na moćnu utvrdu Lovrijenac. Opojan miris mora. Drhtim. Sjećanje na naše bajkovito ljetovanje, na Tinino zaljubljeno lice. U ovom istom re- storanu i mi smo pili travaricu na terasi. Još dvije travarice, molim. Za mene i kole- gicu Dubravku. Bit ćete služeni gòsparu, rekao je po dubrovačku stari konobar. Šet- nja Stradunom. Dubravka me vodi do svoje prijateljice, a moje gazdarice Ljube. Stanujem u privatnom smještaju iznad Porporele. Blizu je i kupalište. Čim sam se smjestio i popio kavu s Dubravkom i ljubaznom gazdaricom Ljubom (zovem je po dubrovačku „gospòđa“), prionuo sam na posao jer sam u dva dana htio napraviti sva četiri tonska dijela reportaže, a tekstove za njih ću pisati noću. Svaki dan poslat ću po jednu reportažu Pjeru. Slobodno vrijeme posvetit ću razgledavanju grada, što će mi dobro doći za tekstove, razgovorima s kolegicom Dubravkom, sredovječnom krupnom zgodnom ženom, i sjećanju na ljetovanje s Tinom u Dubrovniku. Na taj način, nadam se, umanjit ću nestrpljivost izazvanu iščekivanjem Kiki: Jedva čekam da se napokon pojavi u kući na Željezničkoj koloniji. Naravno, Kiki i ja komunici-